beats by dre cheap

Da li će ovdje ikad biti bolje?

  
    Čim je završio srednju školu, Laki je počeo graditi karijeru radnika na održavanju gradskog zelenila. Nije bilo lako, ali odmah se zaposlio u Komunalnom preduzeću. Plata je ispočetka bila neredovna i dobijao je tek ponešto novca svakih nekoliko mjeseci; nije mogao planirati više od nekoliko dana unaprijed. Ali, bio je uporan, nije odustajao od karijere koju je izabrao i strpljivo je sačekao i dočekao svojih pet minuta. Potrajalo je pet godina da sredi svoj život. Upoznao je djevojku, ispostavilo se ljubav svog života, s kojom se vjenčao i s kojom je izrodio troje djece.

    Laki je s uživanjem radio svoj posao. Vodio je računa o izgledu nekoliko gradskih parkova, za čije je održavanje bio zadužen: redovno je kosio travu, odsijecao osušene grančice na ukrasnom drveću, potkresivao žive ograde, kupio smeće koje su noću tinejdžeri ostavljali pored klupa - radio je sve što je trebalo uraditi da bi zaljubljeni parovi imali svoj romantični kutak. Radio je i volio svoj posao.

    Ono što Laki nije volio je situacija kod kuće. Ljubavi nije nedostajalo - svi su se neizmjerno voljeli, ali od ljubavi se ne živi. Lakijeva porodica je stalno bila na pragu siromaštva. Svega je uvijek nedostajalo. Nije bilo dovoljno: hrane, odjeće i obuće za djecu, često nije mogao kupiti pelene za svoju kćerku, pa je njegova supruga prala pamučne pelene koje su dobili u Centru za socijalni rad. Sve je to Laki nekako mogao prihvatiti, ali kad ujutru pođe na posao, a gladna lica djece ga tužno isprate pogledom, nikako nije mogao. Bilo je takvih dana da im nije mogao obezbijediti doručak i samo ih je održavala umješna ruka njegove supruge, koja je od ničega uspijevala nešto pripremiti.

    Takva situacija ga je ispratila na posao i ovog jutra. Supruga, plač najmlađe, gladne kćerke i sjetni pogledi mališana su ga, kao i obično pozdravili, a on je u svom pocijepanom radnom kombinezonu i poderanim čizmama požurio da zamakne iza ugla ulice. Bježao je od svog doma, ali dom ga je pratio i sve vrijeme bio uz njega. Lica djece nikad mu nisu napuštala misli. Na putu do posla uvijek je razmišljao i tražio način kako da dođe do novca. Da ide u pljačku? To nije mogao - nije on takav čovjek. Bolji posao nije mogao naći - nije imao školu, a nije imao ni veze. Da ide preko "grane", nije se usuđivao, a i za taj potez je trebalo znati ljude. Laki ih nije znao. Da pokuša sa lutrijom - mrka kapa. I tih par maraka koje bi davao za srećke su značile nekoliko kilograma brašna, a to je, ipak, bio siguran dobitak. Tako bi razmišljao sve dok ne bi stigao do "svog" parka i onda bi se sve promjenilo. Zaboravljao bi na gladna usta kod kuće, što bi mu izazivalo grižu savjesti u povratku s posla.

    U Lakijevom životu nije bilo mnogo promjena i iznenađenja, ali jutros se u parku nešto dešavalo. Bilo je postavljeno ozvučenje i tridesetak ljudi je stajalo sa zastavama i transparentima u rukama i slušalo govornika koji je govorio. Mrak mu je pao na oči. Zar se politika dovukla i u njegov park? Zar nemaju dovoljno prostora na drugim mjestima? Ne skidaju se sa televizije, a sad im je i to malo. Sad su zauzeli i park. Uopšte nije slušao šta govornik priča. Govor je u njegovim ušima zvučao neartikulisano, kao mumlanje. Nije želio da čuje riječi, a znao je šta je suština govora - nije morao ni slušati da zna. Razaznavao je samo razliku između govora kravatiranog govornika i aplauza onih tridesetak ljudi u pauzama između rečenica.

    To je bilo to. Nije se mogao skoncentrisati na posao u kojem je uživao. Nije mogao zaboraviti slike svog doma. Bila je narušena njegova privatnost, njegova intima. Nezadovoljstvo je počelo da ga obuzima. Pokušao je da se odmakne u drugi kraj parka, ali nije vrijedilo. Političar je imao dovoljno jak razglas, pa je Laki bio svjestan njihovog prisustva čak i dok je radio okrenut leđima. Kako je govor trajao, Lakijev bijes je rastao. Više nije mogao da ih u potpunosti filtrira i ignoriše, pa su i poneke riječi postale razumljive:
- Mi ćemo obezbijediti više radnih mjesta...
- Aha, kako nećete, kao i ovi što su sad na vlasti - mislio je Laki.
- Spriječićemo korupciju...
- Joj majko mila, šuplje priče? - Laki se čak glasno nasmija.
- Kad mi pobijedimo, obračunaćemo se sa svima koji su nas dosad vodili u propast...
- Prvo morate pobijediti. Ima njih koji planiraju pobijediti koliko hoćeš!
- Povećaćemo penzije...
- Ko će ih zaraditi? Vi političari po ministarstvima sigurno hoćete - Laki je u mislima odgovarao na svako obećanje.

    Govor se odužio. Laki je i dalje radio i na jedno uho slušao. Pokušavao je i pjevušiti neke pjesme, ali to mu je samo pojačavalo nervozu. Uopšte mu nije bilo do pjesme. Samo je molio Boga da završe i da odu iz njegovog parka. Dosta mu je bilo isprazne priče koja nikad neće riješiti nijedan problem. Samo je jednom glasao na izborima; to je bilo kad je tek napunio osamnaest i poslije se zarekao da je s tim završio za sva vremena. Oni mu sad pričaju bajke, a Lakijeva plata je dovoljna da plati račune i kupi nešto malo hrane, koje ni izbliza nije bilo dovoljno za cijeli mjesec. O ostalim stvarima: odmorima, bioskopima, poslastičarnicama nije ni pomišljao. A oni mu evo, u njegovom parku, ovako tupe? Laki je pošteno radio i to nije bilo dovoljno za pošten život. Vrijeme je prolazilo, a govor političara, pretendenta za visoku društvenu poziciju je prešao u, za Lakija, izuzetno iritantno područje:
- Gospodo, naša djeca su gladna, a za to vrijeme ovi na vlasti razmišljaju samo kako da kupuju nove, bolje i skuplje automobile i da onda u njima krstare od restorana do restorana, od ručka do ručka, od proslave do proslave - nastavio je političar.
- Jašta, hoćeš li ti biti drugačiji ako prođeš na izborima? - kuvalo je u Lakiju.
- Moramo krenuti od početka. Strpljivo sačekati, malo stegnuti kaiš. Ne moramo jesti meso baš svaki dan dok ne dostignemo željeni cilj. Meso možemo jesti i svaki drugi dan, ništa nam neće faliti...

    U Lakijevoj porodici je znalo proći i dvadesetak dana bez mesa na trpezi. Za Lakija bi bio veliki uspjeh kad bi njegova porodica imala meso za ručak svaki drugi dan. To za njega ne bi bilo stezanje kaiša, kako reče političar - to bi za njega bilo ispunjenje sna. Nije više izdržao. Iz torbe je izvukao makaze za potkresivanje žive ograde i jurnuo pravo prema ozvučenju. Zahvatio je cijeli bunt kablova sa namjerom da ga presječe, ali prije nego što je učinio taj posljednji korak, osjetio je nečiju ruku na svom ramenu. Iznad njega se nadvio tjelohranitelj, ogroman čovjek u skupom odjelu, tamnim naočarima i slušalicom u jednom uhu. Malo je povukao Lakija unazad, tek toliko da ga udalji na dovoljnu udaljenost od opreme za ozvučenje. Kablovi koje je zahvatio su ispali iz Lakijeve ruke i on se, refleksno uspravio, tačno ispred tjelohranitelja. Iako mu nije mogao vidjeti oči, osjetio je njegov strogi pogled. Tjelohranitelj je zavukao ruku u unutrašnji džep svog sakoa i izvukao novčanicu od pedeset maraka, a zatim je spustio u pocijepani džep Lakijevog radnog odijela. Za trenutak Lakiju nije bilo jano šta se upravo dogodilo, ali kad je stisak tjelohranitelja malo popustio i kad se on blago nasmiješio u stilu: "dobro se razumijemo", shvatio je da je upravo "potkupljen" i da se od njega očekuje da pogazi svoj ponos i poslušno uguši svoje nezadovoljstvo. Shvatio je da mora odlučiti koliko vrijede njegovi principi. Shvatio je i da ima tek nekoliko sekundi da donese odluku. Svaki atom njegovog bića ga je "tjerao" da pljune tjelohranitelja, da pocijepa novac koji je dobio i da, ipak, obavi svoj prvobitni naum. Pred oči mu još jednom izađoše njegova gladna djeca i pomisao šta može kupiti za pedeset maraka - ne mnogo, ali ipak dovoljno da se kvalitetno hrane nekoliko dana. Laki je blago pognuo glavu, progutao knedlu tjeskobe koju je osjećao u grlu i tiho promrsio u pravcu tjelohranitelja, tako da ga niko ne može čuti:
- Hvala Vam.

    Bio je izdajnik, osjećao je. Izdao je sebe, ali je dobro znao da svaka izdaja ima cijenu. Osjećao se jeftino - on vrijedi pedeset maraka. Toliko košta Laki - nekoliko kilograma mesa i povrća.

    Potrpao je svoje stvari i alat u torbu i žurnim korakom krenuo dalje od "svog" parka. U duši ga je peklo sve što se jutros dogodilo. Prodao je sebe, prodao je svoj ponos, prodao je svoj park, sve je prodao za pedeset maraka. U nekom bunilu je krstario ulicama grada još nekoliko sati. Povremeno bi se sagnuo, kao da nešto radi, i pokupio papirić s ulice. Nije znao gdje ide, ali je znao gdje ne ide - u park se ne vraća. To nije mogao gledati. Nekako je potrošio tih nekoliko sati koji su mu preostali od radnog vremena i instinktivno se uputio prema svojoj kući. Putem je u glavi vrtio jutrošnje događaje, a nervoza se samo gomilala. Nema veze, mislio je, danas ću doći kući s hranom. Barem će se neko obradovati. Jeste da je to luksuz, ali kupiću djeci po čokoladu. Ova posljedna pomisao je učinila da se Laki malo oraspoloži. Odlučio je da prvo svrati u mesnicu u svojoj ulici i kupi meso, a potom će produžiti u mini-market, gdje će potrošiti ostatak novca.

    Čim je stupio u mesnicu iz džepa na grudima svog radnog kombinezona je izvadio "zarađenih" pedeset maraka i spustio ih na pult ispred mesara. Zaustio je da zatraži dva kilograma najboljeg mesa, ali ga je mesar pretekao:

- O, Laki, dugo te nije bilo - mesar je uzeo Lakijevih pedeset maraka i spremio ih u kasu - duguješ nam još petnaest, ali ne brini. Donijećeš kad budeš mogao.
- Nisam mislio sad da ti vraćam dug. Mislio sam da kupim meso - Laki nije zamišljao ovaj scenario.
- Kako da ne! Ja da ti hranim djecu?
- Ali, treba mi to meso.
- Trebaju i meni pare.
- Pa daj mi bar vrati pet maraka, mislio sam djeci kupiti po čokoladu, daj molim te.
- Ti to mene zezaš? Već mjesecima mi duguješ. Nema te da dođeš, ni za zdravlje da upitaš. Sigurno kupuješ po drugim mjestima kad imaš para i sad došao čovjek da se još zaduži. Neće moći ove noći, znam ja takve - bijesnio je mesar sa satarom u rukama.

    Laki više nije rekao ni riječi. Okrenuo se i izašao napolje. Zvuk zvona na vratima je, kao tačka na kraju rečenice, označio kraj Lakijevih maštarija o njegovom današnjem povratku kući s kesom u ruci. U kući su ga, umjesto smijeha i radosti, ponovo dočekali umorni i neveseli pogledi i osmijesi. Kad se raspremio i sjeo za "mršavu" večeru, supruga ga je uptala:

- Šta ima na poslu?
- Ništa. Šta bi moglo biti?
- Pa danas ti je bilo veselo. Gledala sam na vijestima izvještaj sa tribine iz parka. Vidjela sam i tebe.
- Nigdje čovjek više nema mira.
- Nemoj tako. Rekoše da će nam s vremenom biti sve bolje.
- Ne može biti gore.
- Rekoše da će nam biti baš dobro, a ja se pitam da li će ovdje ikad biti bolje?
- Hoće kurac.

Budan u snovima vs. sanjar na javi
http://kakobilo.blogger.ba
14/11/2018 08:12