beats by dre cheap

Bolesnička soba 309


Nije prošlo puno vremena od događaja iz sobe 312, a gospođica M.S. me je uspjela totalno zaslijepiti. Nedugo nakon što smo se upoznali, s uputnicom u ruci ponovo sam čekao na prijem u bolnicu. Onaj moj dobri doktor me je poslao. Reče mi da ne čekam ni časka, jer je bitno što prije reagovati i "uključiti" terapiju. Na "prijemu" me je dočekala mlada doktorica. Toliko je bila mlada da sam se pitao da nisam možda u skrivenoj kameri. Pregledala je moje papire i započela razgovor:

- Gospodine, ne znam šta da Vam kažem. Naš neurolog trenutno nije tu. Neće doći do ponedjeljka. Ja Vam savjetujem da se vratite kući i da ponovo dođete kad se on vrati.
- Pa, Vaš ljekar neurolog je upravo ljekar koji me je poslao. Rekao mi je da odmah dođem ovdje jer je bitno na vrijeme početi s terapijom, koju je već, kao načenik Vašeg odjeljenja, i odredio - bio sam uporan.
- Ali, Vi morate primiti pulsnu terapiju, a ja ne znam baš... bez njegovog prisustva... ne bih baš rizikovala - bila je uporna i mlada doktorica.

Dobri ljekar mi je dao broj svog telefona i, s obzirom da mi je rekao da se javim u bilo koje doba dana ili noći, usudio sam se da ga pozovem:

- Doktore, izvinjavam se što zovem, ali imam problem kod prijema na odjeljenje - rekao sam, usput objašnjavajući situaciju u kratkim crtama.
- Hajde recite joj da Vas primi. Neka Vas smjesti u krevet i neka odmah uključi terapiju - kratko je odbrusio moj dobri doktor.

Završio sam razgovor i obratio se mladoj doktorici:

- Reče mi da me smjestite u sobu i da mi uključite terapiju. Samo da Vam kažem da mi ovo nije prvi put da primam terapiju steroidima. Prošli put nisam osjetio nikakve probleme - pokušao sam malo da je umirim.
- Joj, pa ne znam. Ovo je dvostruka doza u odnosu na doze koje se obično daju - i dalje se kolebala.
- Vjerujte, ništa se neće dogoditi, a meni je rečeno da se moram odmah javiti. Dugo je da čekam još četiri dana.
- Dobro. A, kako se inače manifestuje Vaša bolest. Je li uvijek ovako? - moram priznati da me je iznenadila pitanjem.

Objasnio sam doktorici prirodu svoje bolesti i zašto je bitno brzo reagovati u akutnim fazama. Ona se okrenula sestri, koja je, takođe, bila prisutna u prijemnoj ordinaciji:

- Pa ništa. Nađi mu prazan krevet - prozvala je sljedećeg pacijenta.

Već sam ranije "ležao" u ovoj bolnici kad mi je, zbog jedne druge gospođice, srce zaigralo i znao sam šta da očekujem: mnogo buke, loše hrane i sve to bez onog osjećaja bolničke čistoće. Pratio sam sestru i ona me uvede u sobu 309. Pokaza mi na krevet ispod prozora:

- Nadam se da ste sad zadovoljni. Ako nam se pojavi hitan slučaj, nećemo imati mjesta da primimo pacijenta - kratko je odbrusila.
- Ništa ne brinite. To ćemo lako riješiti - nisam se dao zbuniti.
- Kako mislite?
- Ako dođemo u takvu situaciju, ja ću ustati i prepustiti krevet. Ne bih ni ja mogao živjeti sa saznanjem da je neko skončao zbog mene - ironično sam odvratio.

Sestra se usiljeno nasmiješila i otišla iz sobe, uz izgovor da je čeka posao.
Soba 309 ima tri kreveta, a jedan je već bio zauzet. Ispod deke, kojom je bio umotan, gledali su me brkovi domaćina od osamdesetak godina. Tek kad smo ostali sami progovorio je nekoliko riječi u znak pozdrava, a zatim je dodao:

- Možeš li zatvoriti prozor? Prehladićemo se na ovoj promaji.
Zatvorio sam prozor, iako u sobi nisam primjećivao vazdušne struje.
- Domaćine, koja je Vas nevolja natjerala ovdje? - upitao sam brku.
- Eh, prije dvadesetak dana sam imao moždani udar i počeo sam se lijepo oporavljati, kad sinoć, opet moždani udar - odgovorio je bojažljivo, kao da ga od trećeg moždanog udara dijeli samo nekoliko trenutaka.
- Izgledate mi odlično za nekoga ko je imao dva moždana udara za kratko vrijeme - pokašao sam malo da ga umirim.
- Ruka me ne sluša nikako. Ne mogu da je pomjeram. Jedva hodam, ali to je od ranije. Hajd' bogati, bitno je da čovjek ikako može na noge - više je za sebe odgovorio, pokušavajući da se utješi.

Ipak, u narednim danima, shvatih da je moj brko veseo čovjek, pravi domaćin, navikao na svu širinu svog rodnog sela. Čovjek koji se, vjerovatno, za svojih osamdeset godina nije mnogo udaljavao od kuće. Nije mnogo govorio, a i kad bi prozborio, uglavnom su to bila pitanja koja je postavljao. Sve ga je zanimalo - od mog života, pa do svih onih tričarija kojima svaki čovjek obiluje. Iako nije volio govoriti o sebi, u toku sljedeće sedmice, koliko smo se "družili", mnogo sam saznao o njemu. Jednom prilikom, kad sam ga upitao o njegovom domaćinstvu, reče mi:

- Najgore mi je što ću sad morati prodati kravu. Ja se više neću moći brinuti o njoj.
- Imate li još nekoga da živi s Vama?
- Imam. Žena mi je još živa. Ali, nije ni ona baš sa zdravljem. Imam i sinove, unuke. Imam i praunuke, ali oni ne žive s nama. Samo smo ja i baba. Sve se razišlo. Ja više ne mogu, a nema ko drugi da namiri kravu. Moraću je prodati - govorio je, a u očima su mu se zacaklile suze.
- Nemojte tako. Ovaj naš doktor je dobar. Opraviće on Vas - pokušao sam malo da "smekšam" situaciju.
- Ono jes'. Dobar je, prava ljudina. Ali, daj Bože. Meni je osamdeset. Ne može čovjek puno da očekuje.

Njegove riječi su me ostavile u razmišljanju. Takav je naš čovjek. Naizgled zabrinut za kravu, a u stvari, "bole" ga rasuti unuci, praunuci i sinovi, "boli" ga što njegova "baba" pogleda preko kapije, u nadi da će vidjeti brkove, koji dolaze preko dvorišta. Takav je naš čovjek. Takvi smo mi - ponosni da priznamo da smo ljudi, da imamo osjećaje.

Vrijeme je sporo prolazilo. Kroz prozor sam, na krovu kuće iza bolnice, mogao vidjeti veliku antenu neke radio stanice ili nečeg sličnog, pa sam je koristio da provjeravam da li mi se vid popravlja. Antenu sam vidio samo lijevim okom, dok mi je, gledajući na desno, sve izgledalo sivo. Jedino što sam mogao uočiti jeste razlika između noći i dana.

Izjutra bih primao propisanu terapiju, što je trajalo po tri-četiri sata i, uz "mršave" obroke i jutarnju kafu sa automata, to su bila sva dešavanja u toku dana. Bolnica je je bila prepuna drugih pacijenata, pa sam se stalno upoznavao sa ljudima. Čim sam se smjestio u krevet, dođe u sobu stariji čovjek:

- Došao sam da vidim svog zemljaka. Čuo sam da ima neko, pa dođoh da se upoznamo - reče odmah s vrata.

U razgovoru ustanovismo da živimo tek desetak kilometara udaljeni jedan od drugog. Opisa mi svoje "muke" i svoju nadu da će uskoro ići kući.

- Zemo, imaš li sitnih para za kafu, meni je nestalo. Nisam jutros pio? - upita.
- Imam. Pripremio sam se i ponio sam dosta kovanica. Znam od ranije da je to pametno - odgovorih i krenuh prema automatu na hodniku, pokazujući mu rukom da me prati.
- Hvala ti. Vratiću ti ja.
- Šta mi imaš vraćati, kao da je to ne znam ti šta?
- Vratiću ja, vratiću.
- Kad ti se pije kafa samo navrati ovdje. Kad nam nestane sitnog novca, onda ćemo se snalaziti.
- Ma nije problem, vratiću ti ja čim mi dođe posjeta. Imam ja kod kuće pedeset maraka. Tražiću da mi dođu u posjetu i da sve ponesu - dok je govorio, posebno je naglasio iznos.

A i drugi, stariji ljudi, često su sa sitnim novcem u ruci dolazili u sobu i molili da im "izvadim" kafu iz automata:

- Momak, jesi li ti onaj koji zna sa ovim aparatom? Ako ti nije teško, hajde jednu bez šećera.

Ubrzo sam znao kakvu kafu i kad pije gotovo svaki od pacijenata. Još kad su shvatili da od automata mogu dobiti i: toplu čokoladu, kafu s mlijekom, čaj, nes kafu - "posao" je baš krenuo, a automat je "presušio"; popili smo sve. Čovjek, koji je sljedeći dan došao da provjeri automat se začudio:

- Juče sam ga napuno. Ne znam u čemu je problem.
- Ne može biti problem kad se sve rasproda. Nego, sljedeći put kad dođete, morate mi isplatiti dnevnice i pripremiti ugovor za stalni radni odnos na radnom mjestu poslužioca na bolničkom kafe-aparatu - našalio sam se.

Zemljak je dolazio do moje sobe tridesetak puta u toku dana. Ušao bi, sjeo na krevet, promrmljao nekoliko riječi o tome kako će mu donijeti pedeset maraka kad dođu u posjetu, dodao još nekoliko riječi o tome kako čeka i doktora, koji će ga sutra pregledati i otišao. U međuvremenu bih ga mogao vidjeti kako prolazi gore-dole hodnikom, ulazi i izlazi iz različitih soba ili pije kafu pored automata s nekim u društvu. Brko, moj cimer, jednog dana je kratko prokomentarisao:

- Što bi ovaj tvoj zemljak bio dobar da čuva kukuruz od međeda.

A Zemljak je samo pio kafe. Kad bih prošao hodnikom, vidio bih ga kako stoji s kafom u ruci. Koristio je priliku da se požali kako nije pio kafu svima koji su dolazili pacijentima u posjete ili bi "trčao" da se "upozna" sa svakim novim pacijentom koji bi bio primljen. Pitao sam se kako mu se ne smuči od silnih kafa. Ali ne, on bi samo mrmljao kako je to najbolja kafa koju je ikada pio. Za vrijeme boravka u sobi 309, ja sam mu platio desetak kafa, a on je i dalje čekao svoju posjetu i pedeset maraka koje ima kod kuće. Nakon nekoliko dana, ostalo mi je sitnog novca samo za još jednu jutarnju kafu. Zemljak se "stvorio" pored mene čim se začuo zvuk aparata:

- Zemo, može li i meni jedna? Danas će mi doći posjeta, pa ćemo piti kafe.
- Nemam više siće. Ovo mi je posljednje.
- Dobro, 'ajd ostavi mi bar nekoliko gutljaja.

Drugi su već počeli da se ljute na njega. Govorio sam sebi da je to samo nekoliko kafa i da to nije dovoljan razlog za ljutnju. Na kraju, već od prvog puta sam prosto mogao odbiti da mu plaćam kafe. Iako sam bio potpuno svjestan da on koristi svaku priliku da "zaradi" bar nekoliko gutljaja kafe, zaista mu to nisam zamjerio. Ali to što mi "otima" moje posjete me je baš ljutilo. Čim bi mi došao neko iz porodice ili neko od prijatelja, on bi se "stvorio" u sobi i niko ne bi mogao progovoriti. Samo bi se njegov glas čuo. Smetalo mi je što je od ljudi, koji su meni dolazili u posjetu, "izvlačio" sitniš za kafe. Čak ih je slao u prodavnicu sa nekim banalnim zahtjevima. Konačno, kad je želio mog oca poslati u prodavnicu da mu donese upaljač, nisam više izdržao:

- Čovječe, mislim da si malo pretjerao. Bilo bi lijepo da izađeš i da nas pustiš da progovorimo poneku riječ.
- Evo, idem ja odmah. Ali... upaljač...
- Kakav upaljač?! Evo ti moj i pusti ljude na miru.

Promrmljao je nekoliko riječi u znak pozdrava i izašao iz sobe, ali se vratio čim mi je otac otišao i nastavio se ponašati kao da ništa nije bilo.

Ovaj boravak u bolnici je bio dosadniji nego prošli. Nisam mogao ni čitati, zbog toga što sam bio slijep na desno oko. Nekoliko puta sam pokušavao čitati samo lijevim okom, ali brzo bih odustajao. Nisam imao izbora. Mogao sam lutati hodnicima ili sam mogao spavati. Pokušavao sam šetati po bolnici, ali to bi mi brzo dosadilo, pa bih se vraćao u sobu 309. Spavanje sam izbjegavao, jer sam zbog steroida ionako noću patio od nesanica, pa sam se trudio da preko dana ostajem budan. Ipak sam jednog popodneva kratko zaspao, kad sam začuo:

- Novinar, novinar! - bila je to jedna od medicinskih sestara koja se, očigledno, obraćala meni - vidim ja da ste mi poznati i već dva dana pokušavam da se sjetim odakle Vas znam. Gledala sam Vaše emisije. Baš su dobre.
- Hvala Vam - nisam znao šta da kažem. Uhvatila me je nespremnog.
- Mi smo i komšije. Ja sam živjela u Vašem gradu prije nego što sam se udala.

Izmijenili smo još nekoliko rečenica o mjestima i ljudima koje oboje poznajemo, a zatim je otišla, uz objašnjenje da se mora pobrinuti za neke pacijente. Od tog momenta često je svraćala u moju sobu i stalno je pitala da li mi je nešto potrebno.

Iz susjedne sobe bih, s vremena na vrijeme, začuo kako me jedan pacijent doziva. Bolovao je od astme i bio je cjevčicama povezan na izvor kiseonika, pa se nije mogao udaljavati od svog kreveta. Dozivao bi me dva ili tri puta dnevno da mu donesem kafu, što sam rado činio, a zbog čega bi se on do besvijesti zahvaljivao. Jednom prilikom sam čuo kako me doziva, pretpostavio sam da ponovo želi kafu, pa nisam žurio. Međutim, kako sam se pojavio na vratima njegove sobe, bilo mi je jasno da nešto nije u redu.

- Molim te, možeš li mi dovesti sestru ili ljekara - sav crven u licu jedva je izgovorio.
- U čemu je problem? - ni sam ne znam zašto sam upitao. Kao da bih mu ja mogao pomoći na bilo koji način.
- Srce... srce. Požuri, molim te.

Odmah sam se okrenuo i izašao na hodnik. Imao sam sreće i odmah ugledao jednu od sestara, pa sam se s njom brzo vratio. Ona je pogledala čovjeka, krenula iz sobe i kratko rekla da će se brzo vratiti sa ljekarom. Došla je tek za pola sata bez pratnje ljekara. U međuvremenu se čovjek u potpunosti oporavio i objasnio mi u čemu je bio problem. Napadi astme mnogo opterećuju srce. Osjetio je kao da mu srce puca. Nije mogao da diše, a srce je bilo na putu da eksplodira. Kad je sestra drugi put došla i vidjela da pacijent diše i razgovara normalno, samo je rekla da je sve u redu i ponovo otišla. Nisam mogao da vjerujem kakvoj sam sceni prisustvovao.

Za vrijeme boravka u sobi 309 upoznao sam mnogo ljudi i ljudskih sudbina. Uglavnom su svi bili zabrinuti za sebe i svoje zdravlje i prepričavali svoju "muku". Ali, bilo je i onih koji to nisu bili u stanju. U sobi preko puta je čovjek, u toku noći, počupao sva crijeva od infuzije. Izazvao strahovito krvarenje i opštu paniku među medicinskim sestrama, pa su ga "morali" vezati za krevet da to ne bi ponovio. Iz njegove sobe se poslije toga danima stalno čuo glas njegovog cimera:

- Eno ga, opet. Pa šta to radiš? Nemoj, čovječe. Smiri se. K'o malo dijete. Nikad te neće odvezati. Vidi šta si uradio od ruku, svu si kožu zgulio.

Vezani nesrećnik se oporavljao od posljedica moždanog udara i, čini se, uopšte nije znao gdje se nalazi i šta mu se dešava, pa su i svi pokušaji njegovog cimera da ga umiri bili bezuspješni.

U bolnici je bilo mnogo pacijenata sa moždanim udarima. Veče pred moj odlazak, u bolesničku sobu 309 u nesvjesnom stanju donesoše jednog takvog. Smjestiše ga u treći krevet, priključiše ga na infuziju, obaviše nekoliko pregleda i ostaviše ga tako da čeka jutro. Nije dolazio svijesti, sve dok Brko i ja ne pođosmo na spavanje. Kako sam padao u prvi san, primjetio sam da je novi cimer počeo da se komeša; ispočetka je samo pokušavao promijeniti položaj u kojem leži, a nakon petnaestak minuta je počeo pokušavati da se uspravi. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja, konačno je uspio tako što se uhvatio za ogradu kreveta, koju su postavili da spriječi njegov pad. Samo je sjedio mirno i gledao u jednu tačku, bar mi se tako učinilo pri oskudnom svjetlu koje je dolazilo iz hodnika. Kad sam bolje obratio pažnju, primjetio sam da on, zapravo, proučava svoju infuziju i zakačena crijeva. Ispočetka je samo proučavao, a onda je počeo da odljepljuje flastere koji su držali braunilu u njegovoj ruci, s izrazom "Šta je ovo? Što mi je ovo zakačeno?" na licu. Odmah pomislih na vezanog bolesnika iz sobe preko puta, na krvave plahte i vapaje njegovog cimera i skočih iz kreveta i priđoh svom novom cimeru. Bio je to krupan, snažan, tada mi se učinilo i sredovječan čovjek. Primjetio me je tek kad sam mu se obratio:

- Nemoje to čupati. To Vam je lijek - rekoh mu najblažim mogućim tonom.
On me je samo pogledao na nekoliko sekundi, a onda nastavio tamo gdje je stao.
- Nemojte to dirati. Svi u bolnici to imamo - pokazao sam mu svoju braunilu.
- mmmmmmmmm - samo je uspio izgovoriti.
- Hajte lezite. Ja ću Vam pomoći.

Upalilo je. Uspio sam ga položiti u krevet. Poslušao me je bez pogovora. Onako krupan i poslušan izgledao mi je kao veliki plišani medo. Kad sam ga lijepo ušuškao i sam sam se vratio na spavanje. Ali, ne lezi vraže, nije prošlo ni petnaest sekundi, a Plišani medo je ponovo sjedio uspravljen i pokušavao otkačiti svoju infuziju. Rekoh sebi da ću sačekati da vidim neće li se, možda, sam smiriti, ali da ću pomno pratiti šta se dešava. Ako postane opasno i ako mi se učini da će uspjeti pokidati braunilu i crijeva, intervenisaću. Plišani medo se, zaista, uskoro umorio, ali je došao na novu ideju. Želio je da ustane iz kreveta. Zapravo, pošto mu donji dio tijela nije bio u funkciji, sve što je mogao uspjeti, jeste da padne na pod. Imao je postavljenu ogradu, pa to i nije bilo toliko opasno. Onako krupan i snažan cimao je cijeli krevet, a pošto je bio na točkovima, za nekoliko minuta je uspio da ga pomjeri za skoro dva metra. Nisam više mogao samo da posmatram. Ponovo sam ustao i prišao Medi:

- Nemojte to da radite. Lezite u krevet i smirite se. Pokušajte malo odspavati.
- Meni se ne spava - ovaj put je uspio promumljati.
- Morate spavati, da malo odmorite. Imali ste naporan dan - pokušavao sam ga umiriti.
- Kad ne mogu da spavam - gledao me je molećivim očima, kao malo dijete.
- Hajte Vi fino lezite, malo spavajte, ujutru će Vam biti bolje. Sutra će Vas ljekari pregledati i dati Vam lijekove - izgovorio sam i istovremeno ga ponovo uspio smjestiti u ležeći položaj.

Opet sam se vratio u krevet, ali nisam se uspio ni pokriti, a medo je već sjedio i ponovo čačkao svoju braunilu. Vidio sam da ću mu teško bilo šta objasniti. Otišao sam do "prijema" po pomoć i pronašao dežurnog ljekara. Objasnio sam mu situaciju i zamolio ga da dođe i Plišanom medi da nešto za smirenje, ne bi li uspio zaspati. Ljekar mi reče da će poslati nekoga sa bensedinom. Vratio sam se u sobu i, zaista, za nekoliko minuta se pojavi tehničar sa tabletom koju Medo poslušno popi. Zajedničkim snagama smo uspjeli Medu ponovo ubijediti da legne u krevet. Tehničar je ostao u sobi još desetak minuta i otišao. Medo je mirno ležao. Pomislio sam da je bensedin počeo djelovati, a i on sam je sigurno bio iscrpljen. Pretpostavio sam da spava, pa sam se i sam vratio u krevet.

Nedugo zatim, opet ista scena. Medo pokušava da "ispadne" iz kreveta. Šta ću, opet sam skočio:

- Pa gdje ideš?
- Dole, moram dole - rukom je pokazivao na donje spratove bolnice.
- Nema dole ničega. Znaš li ti gdje se nalaziš? - upitao sam ga, a krupne oči su me samo gledale.

Vidim ja da on ništa ne shvata. Bilo mi je teško i komunicirati s njim. Teško je i nerazgovjetno govorio. Često bih i po nekoliko puta morao tražiti da mi ponovi riječi, dok ne bih shvatio šta govori. Bio je vidno uznemiren i samo bi se smirio kad bih pričao s njim. Sjetih se da su mi uvijek govorili da umirujuće djelujem na ljude:

- Kako se zoveš, odakle si?

Promumljao je odgovor, koji ja nisam razumio i ponovo bezuspješno pokušavao ustati iz kreveta. Učinilo mi se da se malo bolje osjeća i da mu je govor postao nešto razumljiviji, ali sam primjetio da često govori nepovezane riječi - kao da ih je nasumično izgovarao. Bilo je tu i riječi iz italijansog, španskog i ko zna kojih još jezika. Pade mi na pamet da je Plišani medo možda radio negdje u inostranstvu:

- Jesi li živio u Italiji, kako znaš italijanski jezik?
- Nisam!? Ne znam italijanski.

Pomislio sam da mora biti da je "pohvatao" neke riječi iz omiljenih serija i da ih sada nesvjesno i nepovezano "izbacuje". Opet je, prilično uznemireno, nastavio sa pokušajima da napusti svoj krevet. Cijelu noć sam pokušavao da ga umirim i "urazumim" da se smiri do jutra. Bilo je već dva ili tri sata izjutra i bio sam umoran i pospan, ali nisam se tek tako mogao okrenuti i otići na spavanje. Ljutilo me je što niko od osoblja bolnice nije ni provirio da vidi kako je novi pacijent. U filmovima bi medicinske sestre sjedile uz njegovo uzglavlje, ali život nije film, posebno u Bosni. Možda i jeste film, ali nije ta vrsta u kojoj svi rade svoj posao.

- Koliko ti je godina? - nastavio sam sa pokušajima da razgovaram s Medom, ne bi li ga razgovor malo umirio.
- Kvinte sjempre traktor! - iznenadio me je odgovor.
- Molim?
- Kvinte sjempre traktor.
- Šta ti znači traktor?
- Kakav traktor? - sad je Plišani medo bio iznenađen.

To je zapravo značilo da ima sedamdeset godina. Nekako sam, ne znam ni ja kako, malo rukama, malo pitanjima uspio shvatiti da "kvinte sjempre" znači sedamdeset, a da "traktor" na njegovom "novogovoru" znači "godina". A, onako snažan i vitalan, izgledao je kao da ima pedeset. Pretpostavio sam da je živio zdrav život negdje na selu. Možda me je i stalno spominjanje traktora navelo na tu pomisao.

Nekako sam mu uspio objasniti da se nalazi u bolnici i da je njegovo stanje ozbiljno:

- Znaš li ti šta ti se dogodilo? - upitao sam.
- Znam. Bilo mi je loše pa sam pao na ulici.
- Gledaj ovako. Nije tebi loše zato što si pao na ulici, nego si pao zato što ti je bilo loše. Evo, još malo pa će jutro i jutarnja vizita, a tebi bi bilo najbolje da malo odspavaš i malo se odmoriš? - učinio sam još jedan pokušaj.
- Dobro, hoću - odgovorio mi je i odmah nastavio sa pokušajima da ustane.
- Pa gdje ćeš sad? Jesi li rekao da ćeš na spavanje?
- Moram u wc - konačno je uspio izgovoriti cilj kojem stremi cijelu noć.

U tom trenutku sam se osjećao "slomljeno". Mislio sam da Plišani medo pokušava da ustane i ode negdje što dalje, a on je, "jadnik", samo pokušavao stići do wc-a. Koji sam ja kreten.

- Ne moraš nigdje ići. Sestre su ti stavile pelenu kad su te doveli ovdje. Ništa ne brini, samo "odradi posao".
- Pa kako ću?
- Slobodno, nije to nikakva sramota.
- Ali, meni treba... znaš... nije to mala nužda - zarumenio se od sramote na samu pomisao da, poput bebe, obavi nuždu u pelenu.
- Nema to veze. To je u bolnici normalno. Sestre su na to navikle, a to im je i posao. One su plaćene za to. A ni ti nisi ovdje na odmoru i u provodu. Nevolja te je na to natjerala. Samo se ti opusti - nastavio sam sa objašnjenjima.
- Ne mogu ja to. Sramota je. Gdje ću to? Kako ću to? - na licu mu se ogledalo koliko mu je ta pomisao bila "stravična".
- Gledaj ovako. Lezi, okreni se prema zidu. Ja ću te pokriti dekom. Sestre će te očistiti; nije to ništa neobično i nenormalno, to se ovdje stalno dešava.

Nastavili smo se ubjeđivati još desetak minuta dok nije popustio. Vjerovatno više i nije mogao izdržati. Ne znam da li je konačno zaspao nakon što se "olakšao", ali je ostao ležati potpuno miran. Vratio sam se u svoj krevet i još dugo nisam mogao spavati. "Vrtio" sam po glavi sve te događaje. Potreslo me je to što je Plišani medo doživio: da čovjek u punoj snazi ne bude u mogućnosti otići ni do toaleta; da bude prinuđen vršiti nuždu kao mala beba. Eto šta ti je život. Danas voziš traktor, sutra ležiš bespomoćan, umotan u pelenu. Kako li se Medo osjećao kad se probudio u bolnici bez predstave o tome gdje se nalazi i šta mu se dogodilo? Mora biti da mu je sve izgledalo kao noćna mora. Nije čudo što je trgao kablove od infuzije; sigurno su mu izgledali kao nešto čime je vezan, sputan; samo je pokušavao da se oslobodi situacije u kojoj se zadesio kao u "Zoni sumraka". I da niko ne od bolničkog osoblja bar nije provirio u sobu cijelu noć?! Što se njih tiče, Plišani Medo je mogao ispasti iz kreveta i do jutra ostati na podu; a svojski se trudio.

Nisam ni primjetio kad sam zaspao. Do jutra sam uspio "ugrabiti" samo sat-dva sna, a onda je tišinu zamijenila jutarnja bolnička trka. Pacijenti su počeli kolati po hodnicima i sobama, a osoblje je počelo dijeliti jutarnje terapije i pripremati odjeljenje za jutarnju vizitu. Primjetio sam da Plišani medo i dalje leži u svom krevetu i da mu samo oči vire ispod pokrivača; pogledom je tražio mene - nikog drugog nije znao u bolnici. Kad je vidio da sam se probudio, blagi osmijeh mu se pojavio na licu. Ustao sam i prišao njegovom krevetu:

- Eto, vidiš? Rekoh ti ja da će brzo jutro, sad će doći i ljekari u vizitu, a možda će ti čak doći i neko tvoj da vidi kako si - rekoh Medi, a on je i dalje zahvalno gledao prema meni.
- Momak, šteta što ti nisi ljekar ili što bar nisi bolničar. Ti baš znaš kako treba s bolesnicima. Takvih ljudi nama treba - bio je to Brkin glas, glas cimera kojeg sam zatekao u sobi 309 kad sam došao.
- Žalosno je to što oni nama, pacijentima prepuste da se brinemo jedni o drugima. Tako je, izgleda, najlakše - odgovorih Brki frustrirano.
- Neka, neka. Dobro je pa imamo i ovo. Šta bismo da nije ove bolnice? Kakva je god, dobro nam dođe kad zatreba - reče Brko.

Priznadoh sebi da u Brkinim riječima ima mnogo istine. Možemo mi štošta očekivati, ali, kao što sam se hiljadu puta uvjerio, život nije film. Moramo biti zadovoljni onim što imamo. U životu moramo biti zadovoljni sitnicama jer, ako su nam očekivanja velika, život ćemo provesti uglavnom hronično razočarani. Moramo biti zadovoljni kad imamo koricu hljeba i stalno se podsjećati da je bilo trenutaka kad smo ga bili željni. Čak i ako smo uvijek bili siti, moramo biti svjesni da se nikad ne zna šta je sljedeće što nam život priprema i da sljedeći obrok vrlo lako može izostati. Pa i ova bolnica! Kakva je, takva je, bolje nemamo - kad nam zatreba, odlična je, najbolja na svijetu.

Dođe i vizita i ljekar mi saopšti da idem kući:

- Hajde, ustanite samo da vidim kako hodate.
- Doktore, ja sam ovdje zbog vida.
- Aha, dobro, onda. Zažmirite na lijevo oko i recite mi koliko prstiju pokazujem u zraku.
- Ne vidim ni Vas, doktore, a još manje koliko prstiju pokazujete.
- Dobro, napisaću Vam injekcije koje ćete primati u svom Domu zdravlja. Počnite spremati svoje stvari - reče dok je zapisivao nešto u moje bolničke papire.

Ekspresno sam se spremio za odlazak iz bolnice, a zatim sam napravio jedan krug po sobama i pozdravio se sa ljudima koje sam upoznao. Jedna sedmica je dovoljna da se u bolnici sa ljudima uspostavi veza za koju bi, u običnim uslovima, bili potrebni mjeseci, možda čak i godine. Nakon što sam se ispozdravljao i poželio brz oporavak onima koji ostaju, vratio sam se u sobu 309 da uzmem svoje stvari. Brko mi je zaželio svu sreću u životu, a Medi su ukućani došli u posjetu. Namignuo sam mu:

- Jesam li ti rekao da će ti neko doći? - osmijehom mi je odgovorio i zahvalio što mu nisam slagao.
- Ljudi, čuvajte se i ozdravite brzo - rekao sam, sa torbom u ruci, na vratima sobe 309 i otišao.

* * *

Kako to uvijek biva u ljubavi, poslije početne zaslijepljenosti i ja sam za nekoliko mjeseci progledao. Ne baš kao što sam vidio ranije, ali, vjerovatno, poslije takve strastvene veze, niko stvari više ne vidi na isti način. Čini se da se gospođica M.S. pomirila  s tim. Zasad bar ne pokazuje drugačije. Vidjećemo šta je sljedeće što mi priprema. Vidjećemo koji je njen sljedeći potez. Ipak su ovo tek počeci ozbiljne i dugotrajne veze. Suđeno nam je da budemo jedno s drugim. Razvod nije opcija. A kad bolje razmislim - kakva god da je, moja je.

Budan u snovima vs. sanjar na javi
http://kakobilo.blogger.ba
22/06/2018 08:02