Ponekad ubirem plodove grijeha,
al' jednom ne znadoh, propade šansa.
Bješe to tada kad se ne nadah
da tek me sleduje prava romansa.

Mišljah da dovoljno vremena imam,
da je sreća naša već izvjesna stvar.
Siguran bijah, ali najednom
u logici mojoj otkrijem kvar

Ne uzeh u obzir tvoju mladost
i njeno načeto, krhko strpljenje.
Ne vidjeh zamku koju život kopa.
Smatrah da i on ima poštenje.

Predugo čekah da koraknem k tebi.
Odviše dugo ne osjećah strah.
I dok se tako lijeno premišljah,
od sreće naše ostade prah

Oprosti mi, nisam ja kriv.
Samo sam rijeka bez želja jasnih.
Koritom tečem kroz izvjesni sliv.
U tvoje more opet zakasnih.