20.10.2020.

Bolesnička soba 644

Gospođica M.S. i ja smo duže vrijeme izbjegavali odmore u zdravstvenim ustanovama. Nakon dvije godine pauze, uputili smo se u bolnicu u kojoj smo prvi put shvatili da smo neraskidivo vezani. Budući da je gospođica M.S. mušičava i nepredvidljiva, morao sam je staviti pod kontrolu, pa smo se, po savjetu ljekara, uputili na, kako je prvobitno bilo planirano, četvorodnevni odmor.

Svaki naš dosadašnji odlazak je bio karneval; polovina rodbine nas je pratila sve do bolničkog kreveta. Vraćali su se kućama tek kad bi se uvjerili da su nas ostavili zbrinute koliko je to bilo moguće. Ovaj put sam predložio gospođici M.S. da to nekako izbjegnemo i da pronađemo izgovor da idemo sami. Problem je bio to što je bolnica udaljena skoro tristo kilometara i što su nas očekivali rano izjutra. Da smo se odlučili za standardni način putovanja, automobil bismo na neko vrijeme morali da ostavimo na bolničkom parkiralištu. Ta nam se ideja nije sviđala, pa smo izabrali da idemo autobusom. Krenuli smo dan ranije kako bismo na vrijeme stigli na zakazani prijem - planirali smo da prespavamo kod prijatelja, koji nas je dočekao na stanici.

Naš prijatelj nas je ujutru odvezao i do bolnice. Prošlo je već tri godine od našeg posljednjeg boravka i, iako je iz daljine izgledalo da je sve ostalo isto, taj osjećaj se promijenio čim smo ušli na glavna vrata. Vidjeli smo da je bolnica proširena i morali smo da se raspitamo kako bismo pronašli put do odjela na kojem ćemo biti. Usput smo vidjeli da je još jedna stvar drugačija - na svakom koraku su bila upozorenja o epidemiji gripa koja je u toku, natpisi o zabranama i ograničenjima u ponašanju. Poslije smo shvatili da je to bila priprema za nadolazeću pandemiju korona virusa i da je grip bio izgovor, način da se izbjegne moguća panika. Zdravstveni radnici i mnogi pacijenti su nosili zaštitne maske i rukavice. Atmosfera je mirisala na oprez. 
Liftom smo se popeli na šesti sprat bolnice gdje je, u međuvremenu, premješten naš odjel. Ovdje se ništa nije promijenilo; sve je izlgedalo identično. Javili smo se na recepciju, odakle su nas poslali u bolesničku sobu 644. Naš krevet još nije bio pripremljen. Tačnije, pacijent je još uvijek zauzimao naš krevet; nakon jutarnje vizite bi trebalo da bude otpušten kući. Nama je rečeno da sjednemo u jednu stolicu i da tu i mi sačekamo vizitu.

Vizita je ubrzo uslijedila. Dvadesetak ljudi u bijelim mantilima, među kojima su bili ljekari, tehničari, sestre, fizioterapeuti, opet svi zaštićenih lica, je banulo u sobu. Kratko su se zadržali s dvojicom stanovnika bolničke sobe 644, stalnim i odlazećim gostom, prije nego što su nam prišli. Prva nam se obratila Načelnica odjela:
- E, dobro. Stigli ste. Ovaj momak danas ide kući, Vi se smjestite na njegovo mjesto. Danas nećemo ništa započinjati, samo ćemo uraditi osnovne pretrage - rekla je Načelnica.
- Ali, tražili ste da uradim pretrage prije nego što dođem. Donio sam rezultate - odgovorio sam.
- Nema veze. Mi volimo da budemo sigurni u rezultate, a najlakše da to postignemo je tako što ćemo sami uraditi pretrage - ljutnula se Načelnica. - Ništa Vam neće smetati ako ostanete bez još malo krvi.
- Meni neće; rekoh, samo da Vam napomenem.
- Ne morate Vi brinuti o tome - jasno je stavila do znanja da je svaka diskusija po ovom pitanju završena.
- Dobro, šta ja treba da radim?
- Da se informišete o planiranoj terapiju. Kada stignu rezultati, ako sve bude u redu, uvešćemo Vam lijek, koji je, da Vam kažem, veoma skup. Stalno ćemo kontrolisati kakvo dejstvo terapija ima na Vas. Cilj je da zaustavimo napredak bolesti i to je sve čemu se možemo nadati. Terapija je izuzetno skupa i ne možemo je obezbijediti za sve pacijente, pa ćemo je prekinuti ako vidimo da ne postižemo željeni efekat - izdeklamovala je Načelnica i hitrim pokretom povela povorku u sljedeću sobu.

Pacijent, koji je zauzimao moje mjesto, je za desetak minuta napustio bolesničku sobu 644 i ostavio me da se raspremim i upoznam s komšijom u krevetu do mog. Cimer, nešto mlađi od mene, boravi u bolnici već nekoliko dana i započeo je s istom terapijom. Objasnio mi je da će do daljnjeg svaki drugi dan sebi davati injekciju i da, u početku, od injekcija dobija temperaturu. Rekao mi je da i ja to isto mogu da očekujem. Uskoro mi je demonstrirao kako izgleda kad sebi ubrizga injekciju s terapijom.

U našu sobu su doveli još nekoliko učenika. I oni su prolazili kroz obuku davanja injekcija. Glavna sestra nas je sve okupila i počela objašnjavati:
- Dobro pratite šta ovaj momak radi. Ja ću objašnjavati svaki njegov korak. Kad otvorite pakovanja lijeka, možete vidjeti da se unutra nalaze: ampula s lijekom, špric s rastvorom, alkoholne gaze za dezinfekciju mjesta aplikacije. Imate četrdeset osam mjesta na tijelu na koja dajete injekcije i morate paziti da ih ravnomjerno rasporedite. Ukoliko, nepažljivo, injekciju ubrizgavate na isto mjesto, rizikujete nekrozu tkiva, a to ne želimo da se dogodi. Zato morate voditi evidenciju o svakoj injekciji koju ste primili, s datumom i mjestom aplikacije. Kada upotrijebite svih četrdeset osam mjesta, krećete ispočetka. Ovaj momak će sada sebi dati injekciju u stomak. Na stomaku je predviđeno dvanaest mjesta - dobićete i šemu na kojoj su sva mjesta označena.
- Stomak! Niste mogli pronaći jednostavnije rješenje? - začudio sam se.
- Nije to ništa strašno, vidjećete. Izgleda strašnije nego što jeste - reče Glavna sestra i nastavi - Uzmete špric s rastvorom, i zavrnete ga na bočicu s lijekom i polako ubrizgate rastvor u lijek. Nježno promućkate otopinu i povučete je nazad u špric. Zatim, imate ovaj takozvani aplikator. Špric postavite u njega, povučete ručicu da nategnete oprugu, otkočite mehanizam, postavite na odabrano mjesto aplikacije i pritisnete ovo dugme. Injekcija će se polako ubrizgavati, sedam sekundi, kako i treba, a igla će se zariti dovoljno duboko - četrnaest milimetara. Kada bude gotovo čuje se signal.

Cimer je, kao trodimenzionalna ilustracija, pratio korake Glave sestre i pripremao injekciju koju će sebi dati. Odabrao je mjesto na stomaku, prislonio aparat i pritisnuo dugme. Nakon sedam sekundi, začulo se zvonce koje je signaliziralo da je procedura završena.
- Eto, nije previše komplikovano. Sigurna sam da ćete lako prepoznati signal koji označava završetak - na kraju je rekla Glavna sestra.
- Zvuči isto kao moja mikrovalna, vodiću računa da je ne koristim tokom ovog harakirija - dodao sam.
- Harakirija? - zbunjeno će Glavna sestra?
- Tako mi izgleda kad ljudi zabijaju oštre stvari u svoj stomak - pojasnio sam.

Smijeh je trajao nekoliko trenutaka, a onda, kao da je neko objavio: "udaljite se - ovdje nema ništa zanimljivo", drugi pacijenti su počeli odlaziti svojim sobama. Ostao je samo mlad, snažan, skladno građen momak srednje visine. Osjetio sam se kao domaćin, pa sam zapodjenuo razgovor:
- Kad su ti ustanovili dijagnozu?
- Prije tri godine.
- Kakve si probleme imao?
- Nikakve. Ja sam super. Meni ovo ne može ništa. Pun sam snage, svaki dan trčim kilometrima. Ustvari, nikad nisam bio u boljoj kondiciji - odsječno je izdeklamovao gost.

Družili smo se sve vrijeme mog boravka u bolnici. Bio je smješten u sobi do moje i često je dolazio na trominutne razgovore - izgledao je nervozno i kao da mu nešto nije davalo da se skrasi na jednom mjestu. Naši razgovori su bili kratki, a on je pričao šturo, ali jezgrovito - nije okolišao. Uvijek je prvo iznosio suštinu onoga što želi reći. Od njega sam saznao da je zaposlen u firmi koja proizvodi i prodaje podove i podne obloge i da uživa visok status. Ranije se, po njegovim riječima, bavio opasnim stvarima. Bio je dio organizovane grupe koja nije prezala od nelegalnih aktivnosti. Kako je rekao, tuče u kojima je učestvovao se ne mogu izbrojati; iz inostranstva su donosili velike količine droge i ovdje je preprodavali. Na kraju je shvatio da ne želi tako provesti život i zaposlio se. Jednostavno je odustao od svega, a s dojučerašnjim saradnicima je ostao u drugarskim odnosima, ali poslova se više nije prihvatao. Zbog svega što mi je ispričao, odlučih da ga zovem Karlito.

Nedugo potom, svratio sam u Karlitovu sobu, baš u trenutku kad je na svom bolničkom krevetu radio vježbe. Rečeno nam je da to svakodnevno činimo kako bismo ostali u dobroj kondiciji što je moguće duže i kako bismo, ako je moguće, spriječili invalidnosti. Takođe su nam rekli da se ne naprežemo previše i da prekinemo vježbe na najmanji znak napora i umora. Karlito je vježbao kao da se ne nalazi u bolnici, nego na benč klupi u teretani. Skupocjeni bolnički krevet se uvijao od siline Karlitovih vježbi.

Nekoliko sati nakon injekcije, Cimer je dobio groznicu. Svi smo imali toplomjere i morali smo periodično zapisivati tjelesnu temperaturu. To smo radili svaki sat. Dok se organizam ne navikne, injekcije uzrokuju povišenu temperaturu. Navikavanje obično traje nešto duže od jednog mjeseca. Kako ja još nisam dobio nijednu dozu lijeka, trudio sam se da pomognem Cimeru. Dodavao sam mu sitnice: maramice, vodu i sve što mu je zatrebalo. Stalno mi se zahvaljivao i govorio da mu pomoć mnogo znači, a poslije sam se i sam uvjerio da je bio iskren.

Bilo nam je dozvoljeno da, u vremenu kada nemamo zakazanih pregleda ili terapijskih procedura, u umjerenoj količini izlazimo s odjela. Maksimalno sam to koristio i izlazio da ispušim cigaretu, popijem kafu, kupim potrebno u bolničkoj prodavnici. Na putu do izlaza sam prolazio pored male jednokrevetne sobe u kojoj je bila smještena žena, otprilike mojih godina. Pogledom bi me ispratila prilikom svakog mog prolaska. Scena se ponovila nekoliko puta, a onda je jednom, dok sam bio u prolazu, kroz otvorena vrata sobe upitala:
- Izvinite, vidjela sam Vas da ste nekoliko puta prošli s kafom u ruci. Kako ja mogu doći do jedne?
- Ako želite mogu Vam ja donijeti. Upravo sam krenuo da sebi donesem, ili, ako Vam to više odgovara, možete mi praviti društvo do automata za kafu ili do bolničkog kafea - odgovorio sam.
- Idem s Vama ako Vam ne smeta što hodam polako. Već danima ne mogu da otkriju uzrok mojih bolova u leđima i kukovima - jedva je dočekala priliku da izađe iz svoje bolničke sobe.
- Naravno da mi ne smeta. Štaviše, uvjerićete se da ni ja ne hodam brzo, a komplikovanije je donijeti dvije kafe sa štapom u jednoj ruci.

Prije nego što smo krenuli i zvanično smo se upoznali. Imenu i prezimenu je dodala svoje zanimanje. Tada sam saznao da je radi kao inspektor u policijskoj jedinici za suzbijanje organizovanog kriminala. Uzeli smo kafe na automatu i, uz cigarete, popili ih sjedeći na klupi ispred stražnjeg ulaza u bolnicu. Bilo mi je zanimljivo razgovarati s nekim ko se bori protiv kriminala. Želio sam iz prve ruke saznati kako izgleda njen posao - da li je u stvarnosti kao na filmovima ili je, zapravo, to nešto sasvim drugačije. Međutim, osim uopštenih detalja kojima je odgovarala na moja pitanja, ona nije mnogo govorila o svom poslu, bila je usredsređena na svoje zdravstveno stanje. S obzirom na moje bolničko iskustvo, tražila je savjete u vezi njenih narednih koraka. Bio je to tek početak kliničkog prijateljstva, u narednim danima obilježenog brojnim kafama, cigaretama i razgovorima ispred bolničkog ulaza.

Dva dana nakon dolaska u bolnicu, moji nalazi su kompletirani i više nije bilo prepreka za početak terapije. Isti dan je i Karlito započeo sa svojim injekcijama. Zadužili smo uređaje za davanje injekcija, za svaki slučaj nam je još jednom objašnjena procedura i mogli smo početi. Glavna sestra mi je na mom stomaku pokazala mjesto gdje treba da se ubodem. Pripremio sam otopinu lijeka i po sjećanju ispratio predviđene korake. Karlito je radio kao profesionalni pacijent. Dok sam još uvijek pokušavao da se prisjetim svega s obuke, Karlito je već imao iglu u svom stomaku:
- Spor si - uz smiješak mi je dobacio.
- Neiskusan, pa šta ćeš - odvratio sam.

Sve je bilo spremno. Špric je bio u aplikatoru koji je bio namješten na sterilisanom području mog stomaka. Pritisnuo sam dugme za početak i nisam osjetio nikakav bol. Davanje injekcije u stomak zaista nije strašno kao što zvuči. Nakon zvuka mikrovalne pećnice, Glavna sestra je rekla:
- To bi bilo to. Govorila sam vam da je jednostavno. U dvanaest je ručak, a oko dva ćete dobiti groznicu. Mjerite temperaturu na svakih sat vremena. Ako pređe trideset osam, zovite me da vam donesem paracetamol.

Čekao sam groznicu, a dočekao novog cimera. Njega sam, činilo mi se, poznavao još od ranije. Na vrata bolničke sobe 644 je ušao s osmijehom prepoznavanja i zadovoljstva što vidi poznati lik. Odmah me je oslovio po imenu i pitao za ljude koje poznajem. Bilo me je sramota što nisam mogao u sjećanje da prizovem ništa o njemu, osim to da ga dobro poznajem. Nisam mogao da se sjetim čak ni okolnosti pod kojima smo se upoznali. Čim mi je ostavio malo prostora i fokusirao se na raspremanje svojih stvari, prelistao sam mobilni telefon i pronašao njegove kontakt podatke. Sjetio sam se svega. Bio je kolega, pacijent, a upoznao sam ga prije dvije godine - zajedno smo desetak dana boravili u banji i dosta smo se družili. Primijetio sam i da se njegovo stanje prilično pogoršalo. Iz banje sam ga pamtio kao čovjeka na kojem se teško moglo vidjeti da ima zdravstveni problem, a sad je zapinjao za svaku prepreku dok bi hodao preko sobe. Udarao je u ivice kreveta, zidove, okvir vrata... Rekao mi je da su mu dijagnostikovali progresivni oblik bolesti.

Zbog stanja novog cimera, uskoro nas je u sobi posjetila fizioterapeutkinja:
- Idemo, momci. Ne može se tako ljenčariti. Idemo, radimo vježbe - rekla je razdragano, a zatim se obratila cimeru - Hajde, druže, počni prvu vježbu.

Cimer je već bio u ležećem položaju i odmah je počeo da radi neku vježbu.
- Čekaj, čekaj. To ti je prva vježba? Nije ti to prva vježba! - prekinula ga je.
- Meni su rekli da jeste - rekao je Cimer.
- Ko ti je to rekao?
- U banji su mi rekli.
- Nije ti to prva vježba. Znaš li ti koja je prva vježba? - obratila se meni.
- Znam.
- Pa pokaži mu.
To sam i učinio.
- Kako ti znaš redoslijed vježbi? - pitala je.
- Moja žena je fizioterapeut, takođe.
- Pozdravi mi koleginicu - a onda se okrenula Cimeru i naložila mu da uradi cijelu seriju vježbi, što je on nezgrapno i učinio.
- Sada ću vam pokazati vježbu koju sam ja izmislila - bila je ponosna fizioterapeutkinja.
Detaljno je objasnila kako se radi njena vježba, a posebno je naglasila važnost pravilnog disanja. Komentarima je pratila Cimerove pokušaje da odradi vježbu:
- Podigni zadnjicu... drži leđa u istoj ravni... zadrži vazduh... spuštaj se i ispusti vazduh - govorila je.
- Ako ovo još potraje, ispustiće dušu - nisam izdržao da ne prokomentarišem.
To je bio kraj. Cimera je uhvatio napad smijeha i više nije uspijevao ni s jednom vježbom.

Servirke koje su nam donosile obroke su se trudile da u sobu ulaze vedro raspoložene. Sve osim jedne, koja je bez riječi ulazila, spuštala hranu i vraćala se za dvadesetak minuta po posuđe, pritom ništa ne progovarajući. Onako nijema, službena, kompletno našminkana i obučena u snježnobijelu besprijekorno popeglanu uniformu, odavala je utisak promocije nove kolekcije bolničke odjeće na modnoj reviji. Nije se čak obazirala ni na moje: "Hvala!", kada bi donijela hranu. Nisam imao pametnijeg posla i odlučio sam da se malo poigram s njom:
- Mnogo Vam hvala. Jutros smo baš nešto gladni - rekao sam kad je donijela doručak.
- Hvala Vam. Čaj je bio izvrstan - rekao sam kad je, nakon doručka, došla po posuđe.
- Dobar dan. Vrijeme za ručak? - rekao sam kad je došla sljedeći put.
- Dobar dan - promrsila je i pogledala me ispod oka.
- Dobro veče. Mora da ste se umorili? Cijeli dan ste u bolnici - rekao sam kad je ušla s večerom.
- Takva mi je smjena danas - promrmljala je ponovo me začuđeno gledajući.
Ovako se nastavilo nekoliko dana. Na kraju se servirka promijenila i postala otvorena za komunikaciju. Nisam postigao samo to da na "Hvala" odgovara sa "Molim". Uspio sam da je prisilim da počne da komunicira. Uskoro sam saznao mnogo detalja iz njenog života na koje je bila ponosna. Vjerovatno sam ispočetka bio nepravedan jer sam donosio zaključke bez dovoljno informacija. Sigurno je grubost drugih ljudi u komunikaciji dovela do toga da servirka uštoljena i da nerado ulazi u dijaloge, čak i one bezazlene. Njena inicijalna hladnoća je, zapravo, više govorila o nama, pacijentima, nego o njoj.

U glavnom bolničkom hodniku, prilikom posjete automatu za kafu, ugledao sam upečatljivu mladu djevojku. Nisam mogao da je ne opazim, jer je za glavu bila viša od mene, a ja za sebe ne mogu reći da sam nizak čovjek. "Mora da je odbojkašica ili košarkašica", pomislio sam. Odbojkašicu sam ponovo vidio na svom odjelu kada sam posjetio bolesnike koji su se okupljali u sobi niz hodnik. Diskutovala je o nekim filozofskim temama s drugima i odmah su mi njen način razmišljanja i rezonovanja postali bliski. Kad mi se ukazala prva prilika, ušao sam u razgovor s njom i saznao detalje o njenom životu. Zdravstveno stanje joj varira u posljednjih nekoliko godina: od prilično dobrog - do praktične nepokretnosti. Saznao sam i da je završila studije engleskog jezika i da ne voli ni košarku ni odbojku. Voli ples?!
- Svi me pitaju kojim se sportom bavim ovako visoka. A meni je uvijek draži bio ples. Bez obzira na moju visinu, moj ples uopšte ne izgleda nezgrapno. Naprotiv! Šta ću kad ples volim više od lopte - objasnila mi je.
Rekla mi je i da je četiri mjeseca koristila terapiju koju sam i ja upravo započeo, ali da je morala prekinuti jer je dobijala nagone da se ubije. Znao sam da je taj nagon jedan od mogućih sporednih efekata lijeka i zbog toga se nije davao ljudima koji imaju suicidalne misli. Bio sam malo zabrinut jer su me uvijek privlačile teme o samoubistvima. Kamijev "Mit o Sizifu" sam gutao, a stalno sam razmišljao i o hipotetičkim situacijama o mom samoubistvu. Naprimjer: Koji bih metod odabrao da okončam život? Da li bih ostavio poruku i šta bih u noj napisao? Kako bi moji najbliži reagovali, da li bi osjećali krivicu? Niko od ljekara mi nije spominjao takvo neželjeno dejstvo, pa sam zaključio da se dešava izuzetno rijetko i da je to, vjerovatno, skidanje odgovornosti od strane proizvođača lijeka. A sad sam upoznao nekoga s iskustvom suicidalnog nagona. Morao sam saznati više:
- Pričaj mi o tome, interesuje me. Kako si prepoznala stanje u kojem si se našla?
- Vjeruj mi, znaćeš ako ti se dogodi.
- Kako ću znati? Šta ako me postepeno obuzme, ako ne budem svjestan da me obuzima?
- Ne ide to tako. Osjećaj je intenzivan, ne može se ne prepoznati i ignorisati. Kod mene je počelo nakon dva mjeseca. Narednih dva mjeseca sam pokušavala izdržati, misleći da je to nešto prolazno. Ali nije bilo i, u dogovoru s ljekarima, prestala sam s terapijom. Ne brini se, znaćeš ako te potjera da se ubiješ - rekla je Odbojkašica.

U sobi u kojoj je boravila Odbojkašica skupljali su se novi pacijenti, uglavnom mladi ljudi koji su čekali zvaničnu potvrdu dijagnoze. Po cijeli dan su razgovarali o vjerovatnoći da su ipak zdravi, iako je po njihovim simptomima jasno bilo vidljivo da su im sve nade uzaludne. Potvrda dijagnoze je, po mišljenju ovog iskusnog bolesnika, bila samo formalnost i stvar vremena. Nisam želio da budem taj ko će ih vratiti u realnost i reći da tu nema ništa nesigurno. Djevojka Staložena, naprimjer, smireno je ležala u svom krevetu, bez pogovora pristajala na sve terapije i testove koje su ljekari nalagali, u razgovoru sasvim hladnokrvno rezonovala o zdravstvenim pitanjima i problemima, ali samo kada su u to bili uključeni tuđi životi. Čim bi neko spomenuo njen slučaj i dijagnozu, lice bi joj poprimilo paničan izgled, a riječi su postajale suprotnost onome što je do tada govorila za druge. Govorila bi da nije problem ako je neko prinuđen da koristi ortopedska pomagala, zaboga, i tako ljudi žive, ali ona ne bi mogla da se vozika unaokolo u kolicima, ne bi to izdržala i prekratila bi muke.

Mnogo vremena u Odbojkašičinoj sobi je provodio i inteligentni apsolvent elektrotehnike. S njim sam vodio brojne razgovore. Objašnjavao mi je o svom naučnom radu (što, iskreno, nisam u potpunosti shvatao), ali bilo mi je zadovoljstvo razmijeniti mišljenje s nekim ko zna šta naučni metod predstavlja. Upoznao me je sa svojim roditeljima i oni su, još prije upoznavanja, o meni znali sve detalje.

Apsolvent je često ulazio u rasprave s Odbojkašicom. Tema je uvijek bila ista - pogled na ljubav. Od njihovih diskusija znalo je da varniči na sve strane. Nisam siguran da li su to bile varnice koje su nastajale od trenja stavova ili međusobne naklonosti. Iako sam se držao po strani, s uživanjem sam pratio njihove sukobe. Apsolvent je često umio dati dobre argumente, ali moram priznati da su mi bliskiji bili Odbojkašičini stavovi. To sam joj i rekao kad smo ostali nasamo, na šta se ona požalila da joj to malo vrijedi - zbog njenog stanja i njenim stavovima ograničenog izbora kandidata, teško će pronaći srodnu dušu. Rekao sam joj da imam kćerku njenih godina, koja je danas dobila sestru - rekao sam joj da nju, Odbojkašicu, smatram svojom drugom kćerkom. Počela je da plače i rekla da joj niko nikad nije rekao ljepše riječi.

S prozora svoje sobe sam, nakon kratkotrajnog pljuska, vidio dugu koja se odjednom pojavila. Činilo mi se da počinje iz pekare u blizini. Brzo sam i drugima pokazao taj prizor:
- Eno, ko je raspoložen da skokne i pokupi zlato iz pekare, a može usput da ponese i po burek? - pitao sam.
- Naruči ti burek telefonom, to ti je sigurno - reče Cimer. - Dok ti i ja dokljakamo do pekare, nestaće i bureka, da ne pričam za zlato. 
Iako se kod nas još nije osjećala, pandemija je bješnjela širom svijeta. U razgovorima po sobama Italija, Španija i Francuska bi bile spomenute s vremena na vrijeme. Nismo sumnjali da će infekcija stići i do nas. Raspravljali smo kako će to izgledati, imamo li mi, ovakvi kakvi smo, ikakvih izgleda da se odbranimo? Bilo je i govorkanja da u našoj bolnici već imamo jednog zaraženog, ali da, kako bi se izbjegla panika, to još nije zvanično objavljeno. Nisam povjerovao - znao sam kako lako kod nas nastaju priče, posebno one senzacionalističkog karaktera. Ipak, donekle sam i ja smatrao da bi moglo biti barem malo istine u toj priči, posebno kada se na vrata bolničke sobe 644 pojavio kompletno opremljen epidemiološki tim. Zavirili su u svaki kutak: provjerili toalete, kupatila, ostave... Petnaestak minuta su krstarili kao jato uznemirenih ptica, da bi otišli bez riječi objašnjenja. Naknadno smo saznali da su bili u inspekciji odjela kako bi ustanovili da li se, ako bude potrebno, može koristiti za smještaj zaraženih. Među stanovnicima odjela to je bila inicijalna kapisla: različiti scenariji su stalno iznova pretresani.

Karlito je (vjerovatno deseti put tog dana) ušao u našu sobu i s vrata rekao:
- Koji smo mi levati?!
- Šta je bilo Karlito? - pitao sam.
- Kao malu djecu su nas navukli. Evo stigle skupe terapije! Stigle bombone! A mi svi, naivno potrčali. Sad nas se mogu riješiti u kompletu. Jeftinije je nego da nas liječe, plaćaju invalidske penzije... Baš smo naivni! - izdeklamovao je kroz smijeh.
I meni je bilo smiješno, ali moram priznati da sam se na trenutak zamislio nad tom idejom.
- Pusti to, reci mi, jesi li obrijao stomak - upitao sam jer su nam rekli da to učinimo na mjestima na kojima dajemo injekcije.
- Jesam - Karlito je zadigao pidžamu da bi pokazao svježe obrijanu površinu - Eto, šta sam doživio. Moram da se brijem kao neka tetkica.
- Nema veze, ne vidi se ispod majice - nasmiješio sam se.
- Kupio sam labelo. Našao sam dole u radnji. Usne su mi ludački ispucale - Karlito je razgovor usmjerio u drugom pravcu.
Izvukao je labelo iz džepa i odmah počeo mazati usne. Kad je završio one su ostale crvenkaste - labelo je bio nijansiran. Nisam mogao da se ne počnem smijati.
- Šta je smiješno? - Karlito me je gledao.
- Čuj, šta je smiješno? Tako obrijan, još i s tim karminom - nisam mogao da se uozbiljim.
Karlito je otišao do ogledala u kupatilu.
- Sad kad joj dole siđem. Vidi šta mi je uvalila. Jebote, ovo je karmin, ovo nije labelo - povikao je. - Sad ću joj rasturiti prodavnicu.
- Hajde ne zezaj. Sad je slika potpuna. Lijepo si obrijan i nakarminan - ne znam koliko je bilo pametno, ali nisam se mogao suzdržati da ne dobacim.
Karlito je žustrim koracima otišao niz hodnik. Kasnije sam saznao da nigdje nije ni otišao s odjela. Vidio sam ga tek uveče, kad me je pozvao u svoju sobu:
- Hajde kod mene da izduvanimo po jednu na prozoru.
- Kako misliš? Osjetiće se miris na cijelom odjelu.
- Neće. Isprobao sam. Šta i da se osjeti? Izbaciće nas napolje?
Nisam se dalje protivio i otišao sam u njegovu sobu. Karlito je zatvorio vrata i otvorio prozor. Neko vrijeme smo pušili cigarete i razgovarali o dešavanjima iz prethodnih dana. Zatim je počeo otvarati dušu:
- Iz kakvih sranja sam se izvlačio u životu? Tukao sam se istovremeno s trojicom. Išli su na mene i noževima i pištoljima i ništa mi nisu mogli. Uvijek sam se bez problema izvlačio. Gledaj sad šta me snađe? Kolica, štake? Ja ću se roknuti, ako to doživim.
- Prvo, znaš i sam da ne mora doći do kolica. Drugo, ako se i dogodi, nije kraj života. Mnogi ljudi su pronašli način da tako žive, a životi su im kvalitetniji i ispunjeniji nego dok su bili zdravi - pokušao sam da ublažim njegove teške riječi.
- Ne kontaš ti šta govorim - uvukao je dim cigarete. - Znaš li ti koliko ja neprijatelja imam? U redovima čekaju da osjete moju slabost, pa da u čoporu navale na mene. Oni su ti kao kerovi kad namirišu krv. Čim osjete da si nemoćan, dolaze da te dokrajče. Nemam ja problem da živim kao invalid. Samo sam svjestan da se takav više ne mogu braniti - smireno je objašnjavao.
Nisam više ništa dodao. Ne bi bilo svrhe. Karlito nije dječak od petnaestak godina i neke moje motivacione poruke mu ne bi bile putokaz za bijeg iz njegove stvarnosti. Ovdje sam ja bio taj koji u potpunosti ne razumije situaciju.

Karlito i ja smo mnogo vremena provodili i sa Inspektorkom. Uveče bismo, naprimjer, odlazili na bolničko stepenište. Saobraćaj između spratova se uglavnom odvijao liftovima, pa stepenište nije bilo prometno. Sve troje smo nesmetano mogli da razgovaramo uz cigarete. Bilo mi je veoma zanimljivo kada njih dvoje govore o svojim dogodovštinama. Karlito je objašnjavao doživljaje ih života u podzemlju, a Insperktorka o racijama, potjerama, istragama i zaplijenjenoj drogi. Otprilike su poznavali iste ljude, samo je perspektiva bila drugačija. Kada bi otpočeli takvi razgovori, ja bih se povlačio; samo slušao i razmišljao - a šta bih i mogao dodati? Njih dvoje, van bolnice su kao pas i mačka, zakleti neprijatelji. U bolnici su drugovi i ponašaju se kao da su to oduvijek bili. U bolnici sve etikete padaju u vodu, ostaju samo dijagnoze i temperaturne liste. Na njima dvoma nisam mogao primijetiti ni najmanji nagovještaj nelagode. Naprotiv, ponašali su se kao da je bolničko stepenište njihovo prirodno okruženje i nisu imali tabu tema. Kad ne bi govorili o ozbiljnim stvarima, u razgovoru je dominirala šala:
- Saznao sam koliko košta ova terapija koju nam daju - rekao je Karlito, kad smo izašli na stepenište jedne večeri. - Dvadeset šest hiljada maraka košta doza lijeka za godinu dana.
- Uh, pitaću sutra da to oni meni daju u parama. Odmah bih ozdravio - našalio sam se.
- Zamisli da moramo sami to da plaćamo? Jeftinije bi bilo da smo na heroinu - sasvim ozbiljno je prokomentarisao Karlito.

Dvanaest dana sam proveo u bolesničkoj sobi 644 - toliko je bilo potrebno da naučim kako da sebi dajem injekcije, kao i da se ljekari uvjere da mi terapija ne izaziva ozbiljne neželjene reakcije. Imenik u telefonu sam opet dopunio imenima novih prijatelja koje sam upoznao. Bilo je vrijeme da pođem kući. Gospođica M.S. i ja smo spremili stvari, preuzeli odjavnu dokumentaciju, zadužili dozu injekcija za naredni mjesec, pozdravili se sa svima koji ostaju i napustili odjel. Gospođica M.S. me je u liftu pogledala i zadovoljno rekla:
- Nije mi ništa. Jesi li sad zadovoljan?
- Znam. Vidjećemo - odvratio sam.
- Rekoh ti prije polaska... dok nas smrt ne rastavi - zatreptala je očima.
- Ne znam. Vidjećemo.

Budan u snovima vs. sanjar na javi
<< 10/2020 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

Poezija

Bolesničke sobe

Odzvanja u mislima...

Preporučujem (ako mene pitate)

# Bačenih pogleda (u prazno)
185252