14.02.2019.

Daltonija

  

    Fasada te zgrade sa četiri stana je bila narandžasto-plava. Poslovođa, koji je odabrao boje prilikom renoviranja, je smatrao da je to veoma moderna kombinacija. Vidio je na televiziji da su neke zgrade u inostranstvu tako obojene. Odabir boja je odraz njegove želje da ugradi dio svijeta u svoj rodni gradić.

    Tako je zgrada sa četiri stana vidljivo narušavala monotoni sklad centra malog grada u kojem se nalazila. Mještani je prozvaše Daltonija iz nekoliko razloga: jer su htjeli da naglase da imaju više ukusa od poslovođe, jer su morali da naglase ironiju malog mjesta i jer, počesto, nisu imali pametnijeg posla od davanja imena zgradama. Uglavnom, Daltonija se lijepo uklapala u sredinu.

    Zgrada je, smještena između pošte i Doma penzionera, bila od onih tipičnih malih jednospratnica, toliko rasprostaranjenih po našim malim mjestima, sa po dva stana u prizemlju i na prvom spratu. Imala je mali neuredni vrt sa nekoliko šimšira, olinjalih ruža i dotrajalom klupom, koji je presijecala uska asfaltna staza. Iza zgrade su čučale složene gomile drva, iznad kojih su, kao zastave, uvijek lelujali razapeti štrikovi, načičkani opranim vešom. Osim ponekog psa lutalice, dokone mačke i nezainteresovanog insekta, iza Daltonije nije bilo prometno, pa su se: potkošulje, gaće različitih boja i veličina, poderane čarape i slični dijelovi odjevne kolekcije stanara, spokojno sušili, ne brinući za moguće tračeve i ne otkrivajući detalje o ekonomskom položaju svojih vlasnika.

    Ispred zgrade se upravo parkirao automobil i iz njega je svoje cijenjene noge ispružio anketar Republičkog zavoda za statistiku. Dok je napuštao svoj udobni automobil, dobro je osmotrio Daltoniju i pomislio kako ga život kažnjava, jer ga dovodi na ovakva mjesta. Nije se potrudio da zaključa vrata službenog automobila; osiguran je od svega, a ako bi i bio ukraden, ko može dokazati da u trenutku krađe nije bio zaključan. Krenuo je kroz neugledni vrt asfaltnom stazom koja vodi prema ulazu u Daltoniju, pored dotrajale klupe, na kojoj je, baš u tom trenutku, sjedila jedna starica. Bila je obučena kao i svaka druga starica, ni po čemu različita, te anketar nije smatrao da je vrijedna bilo čega, osim letimičnog pogleda i hiper-super-ekstra-blic analize. Našavši se pred ulaznim vratima, anketar je sve formulare, koje je nosio sa sobom, prebacio u lijevu ruku, a desnom se pozlužio kako bi pridržao vrata pri ulasku. Zakoračio je u haustor Daltonije.

    Unutrašnjost zgrade nije bila naročito osvijetljena, ali je bilo dovoljno svjetlosti da anketar zaključi kako je čistoća samo povremeno na dnevnom redu Kućnog savjeta. Da se razumijemo, nije tu bilo mnogo prljavštine, ni zidovi nisu bili ukrašeni natpisima „T. voli D." i slično, nego je kriterijum anketara bio nešto pooštren. Anketar je, znate, bio jedan od onih koji su smatrali da državni službenici moraju svima služiti za primjer, pa čak i u, naizgled, beznačajnim stvarima, kao što je pitanje lične i kolektivne higijene. U svakom slučaju, anketar je osjećao, na osnovu prvog utiska, da mu posao u ovom ulazu neće biti jednostavan. Nedjeljno jutro, šarena zgrada, nečistoća u haustoru, sve je mirisalo na neljubazan prijem kod stanara. A on je samo radio svoj posao: anketirao, sakupljao društveno mišljenje, radi određivanja važnih državnih strategija. Uvijek mu je smetao nedostatak razumijevanja za važnost posla koji obavlja. Težio je da procijeni na kakav će prijem naići, prije nego što zakuca na određena vrata i da prvo odradi teži dio posla. Međutim, ovog puta, nije bio u mogućnosti da bilo šta zaključi. Vrata oba stana u prizemlju su izgledala identično, bez pločica sa imenima stanara, čak su i otirači, na kojima je pisalo: „Welcome", bili potpuno isti. Ipak, anketar se nije dao zbuniti, već se ranije nalazio u sličnim situacijama, pa je, budući da je dešnjak, pokucao na desna vrata.

    Anketar je čekao nekoliko trenutaka i za to vrijeme je pet puta premjestio oslonac sa desne na lijevu nogu i obrnuto, prije nego što je, iz unutrašnjosti stana, začuo zvuke koji su označavali da bi neko od stanara uskoro mogao otvoriti vrata. I, kao i obično, osjećaj ga nije varao. Vrata se otvoriše tek toliko da bi iza njih mogla proviriti raščupana, kosata i bradata glava, koja je, bez obzira koliko je čudnovato izgledala, dokazala da je sposobna i za komunikaciju, izgovorivši:
- Da?

Anketaru je to bilo dovoljno, pa je automatski otpočeo sa toliko puta ponovljenim uvodnim govorom:
- Dobar dan želim. Dozvolite, ja sam anketar Republičkog...

    Nije stigao završiti drugu rečenicu. Glava se povukla nazad u stan, a vrata su se zalupila napravivši popriličnu buku, koja je još nekoliko trenutaka odjekivala haustorom. Anketar se, naravno, nije mnogo začudio. Bio je to samo još jedan u nizu sličnih primjera koje svakodnevno posmatra. Zbog prirode i važnosti svog posla, bio je obavezan pokušati ponovo, te je još jednom zakucao, ovaj put za stepen snažnije, ali, ipak, ne previše snažno, jer bi, u tom slučaju, kod stanara izazvao gnijev, umjesto strahopoštovanja prema državnom službeniku, koje je želio izazvati. Prizor od prije nekoliko trenutaka se ponovi, vrata se otvoriše, a čupava glava još jednom „ispade" u haustor i reče:
- Da?
- Izvinite ako smetam. Znam da je nedjelja, ali ovo je zaista važno. Cilj ove ankete je...

    Anketar je i drugi put bio bezobzirno prekinut u svom izlaganju. Ovaj put je glava, prije nego što se „povukla" iz haustora i prije nego što su se vrata ponovo zalupila, anketaru, vjerovatno u svojstvu neke vrste mišljenja, isplazila jezik i time ga, u potpunosti uspjela zbuniti.

    Državni službenik nije ranije iskusio ništa slično. „Kopao" je po sjećanju i zaključio da je ovo jedinstven slučaj u njegovoj trogodišnjoj anketnoj karijeri. Dešavalo se da naiđe na salvu psovki, na žalbe zbog kašnjenja penzija, čak je jednom optužen da prikuplja podatke za sekte, ali nikad nije dobio samo dvoje „Da?" i poduži jezik.

    Malo zbunjen, okrenuo se prema vratima stana koji se nalazio preko puta i pokucao. Ponovo je čekao nekoliko sekundi, a onda, kad je začuo škripu otvarajućih vrata, na osnovu iskustva, zaključio da tu živi samo žena ili porodica čija je glava poprilično lijena. Naravno, nije pogriješio, a i kako bi mogao pogriješiti sa tolikim isustvom kucanja na vrata.

    Ova vrata su se širom otvorila, ne samo polovično kao prethodna, i pred njim se prikazala mnogo ljepša slika od one od prije nekoliko trenutaka; pred njim je stajala mlada, veoma lijepa djevojka, ne baš naspavana i ne baš lijepo obučena, ali sasvim privlačna za njegov ukus. Odmah je anketar zaboravio na malopređašnje iskustvo sa komšijom ove divne pojave, te je namjestio jedan od najljepših osmijeha u državnoj službi.
- Dobar dan želim. Dozvolite, ja sam anketar Republičkog... - ponovo nije stigao završiti drugu rečenicu svog uvježbanog govora.
- Je li to u pitanju neka anketa? - reče djevojka prekinuvši ga, pri čemu je dokazala da, osim prijatne vanjštine, ima i sasvim prijatan glas.
- Da, ali ovo nije sasvim obična anketa. Ovo je vrlo važna anketa i od velikog je značaja za izradu državne strategije za razvoj stočnog fonda - i dalje se anketar široko osmijehivao, pokazujući zube izbijeljene o državnom trošku.
- Znate šta? Te ankete su suvisle koliko i nadogradnja noktiju na nogama.

    Koliko je bio zadovoljan kad je ugledao prijatan prizor stanarke, toliko je bio razočaran kad je taj isti prizor nestao u oblaku ironije. Nije se plašio čestih prijetnji, nisu mu teško padala isprazna demagoška izlaganja o stanju u državi i besmislenosti njegove uloge u državnom aparatu, koliko bol koji bi osjetio kad bi udario u odbojni stav neke od pripadnica ljepšeg pola koje je pokušavao anketirati. Psihoanalitičari bi rekli da je nedostatak ljubavnog života uzrok nelagode koju osjeća u ovakvim situacijama, ali on je to shvatao kao jednu od posljedica svog džentlmenskog pristupa prema ženama i kao nepravdu prema njegovoj iskrenoj naklonosti i najčistijim mislima.

    Pravila su mu nalagala da, nakon bezuspješnog pokušaja, učini i drugi. U takvoj situaciji, kako je učio na seminarima u Neumu, trebao bi promijeniti pristup, izbaciti nešto prisnosti iz komunikacije i zauzeti službeniji stav, međutim, ovaj put je odustao od drugog pokušaja, jer je unaprijed znao ishod. Kod ironičnih dama ne vrijedi pokušavati dva puta, te mu ništa drugo nije preostalo nego da se popne na prvi sprat i da tamo pokuša dobiti odgovore na ovonedjeljna anketna pitanja.

    Na prvom spratu, osim što je nadmorska visina bila viša za tri metra, sve je izgledalo istovjetno. Lijeva i desna vrata opet nisu ništa otkrivala, a otirači su mu poručivali „Welcome". Jedino je, učinilo mu se, bilo nešto više svjetlosti, ali to je samo doprinosilo onom nehigijenskom utisku, koji je stekao po ulasku u haustor. Ni ovaj put nije mogao procijeniti na kakav će prijem naići, ali, poučen iskustvima sa prizememlja, već je predosjećao da ni ovdje neće biti ništa bolje. Na kraju krajeva, čim je parkirao automobil ispred ove čudne zgrade i čim je ugledao njenu plavo-narandžastu fasadu, imao je sličan osjećaj i to se, dosad, pokazao kao zaista dobar predosjećaj. Ipak, sujevjeran, mada toga nije bio svjestan, ovaj put je za prvu metu odabrao lijeva vrata. Stao je na otirač, udahnuo nekoliko puta, opskrbljujući krv rezervnim kiseonikom za svaki slučaj, i pokucao. Čekao je desetak sekundi, činilo mu se da čuje nešto iz stana pred kojim je stajao, ali ništa što bi mu signaliziralo da je stanar čuo kucanje i da će mu se vrata uskoro otvoriti, te je zakucao još jednom. Ovaj put je do njegovog uha stigao zvuk koraka koji se približavaju. Tačnije, čuo je škripu parketa pod nogama stanara koji prilazi. Vrata pred njim se otvoriše i propustiše veoma lijepu muziku u kojoj je dominirao zvuk akustičnih gitara. Nije bio dovoljno muzički obrazovan da odredi naziv, ili kompozitora ovog muzičkog djela, nije čak mogao odrediti ni vrstu, ali je mogao zaključiti da mu se dopada. Svakako, muzika je mnogo više priličila njegovom državnom statusu, nego, recimo, ona bradata spodoba s prizemlja. Stanar, koji je otvorio vrata, je bio uredno podšišan, a anketar ga je prekinuo u brijanju, što se moglo zaključiti po peškiru koji je nosio oko vrata i po pjeni za brijanje koja mu je prekrivala jednu polovinu lica. Anketar pomisli kako je, napokon, našao na tragove urednosti u ovoj zgradi i da će konačno imati jednostavan posao.
- Dobar dan želim. Dozvolite, ja sam anketar Republičkog... - i treći put za redom nije uspio dovršiti drugu rečenicu.
- Oprostite, molim. Prije nego što nastavite, moram vam reći da sam gluv i da uopšte ne čujem šta govorite - rekao je mladić, pokazujući prema svom uhu prstom umazanim pjenom za brijanje.

    Anketar je zbunjen, još jednom se našavši u situaciji za koju nije imao odgovarajuća iskustva, razmislio za trenutak, a onda upitao:
- Ali, kako je moguće da ste gluvi? Kako ste mogli čuti moje kucanje?
- Ne razumijem vas, zaista. A kucanje? Kucanje sam predosjetio - odgovorio mu je uredni mladić, šeretski se smješkajući.
- Čekajte, vi se ovdje šegačite sa mnom? Sad ste čuli da sam vas upitao za kucanje. Objasnite mi, ako ste stvarno gluvi, zašto slušate muziku?
- Zato što sam gluv za sve, osim za muziku - mladić je okončao razgovor i, potezom koji je uslijedio, ostavio iznenađenog anketara da gleda u zatvorena vrata njegovog stana.

    Anketaru nije preostalo ništa drugo nego da zaključi da je on normalan, a da su ovdje svi ostali ludi. Čim se vrati u Zavod, tražiće povišicu, a na putu će razmisliti i o podnošenju zahtjeva za odlazak na godišnji odmor; dobro će mu doći kupanje u Jadranskom moru. Pomisao na skroro ljetovanje ga nešto odobrovolji, te odluči da što prije posjeti preostalog stanara u ovoj "uvrnutoj" zgradi i da što prije iz nje udalji svoju malenkost. Za svaki slučaj, kad je stao ispred posljednjih vrata, podsjetio se da je on državni službenik, da je u ozbiljnoj i važnoj misiji prikupljanja podataka za izradu državne strategije razvoja stočnog fonda, da on ima snage da obavi i ovu posjetu i tek je tada pokucao. Ovaj put nije dugo čekao, vrata se gotovo momentalno otvoriše, te je dobio priliku da svoj pogled usmjeri na sredovječnu ženu, pomalo mrkog pogleda i lica umazanog nijansama plave boje. Iza, u hodniku, po cijelom podu, bile su raspoređene kutije sa bojom, pa anketar, s razlogom, zaključi da je žena pred njim iskoristila slobodnu nedjelju za kućne poslove i dekoraciju stana. Znajući koliko to može biti naporan posao, odlučio je da u ovakvoj prilici primjeni nešto opušteniji pristup, te je rekao:
- Dobar dan želim. Vidim krečite stan? Ne brinite, neću vam dugo smetati. Dozvolite, ja sam anketar Republičkog... - ali, ponovo, i četvrti put je bio prekinut.
- Izvinite me, samo za trenutak - reče umazana žena, okrenu se od njega, zakorači nekoliko koraka u hodnik gdje je dohvatila jednu oveću četku, umočila je u kutiju plave boje, te, vrativši se nazad do svojih ulaznih vrata, nastavila - Evo vam odgovor na sva vaša pitanja.

    Treba li opisivati izraz lica anketara kad je shvatio da ga je umazana žena upravo prekrečila. Počela je od njegovog službenog čela, nastavila preko nosa i brade, u brzini preskočivši usta, i zaustavila se na žutoj kravati, koju mu je za rođendan poklonio radni kolega, inače referent za elektronsku obradu anketa? Jadni anketar, sad ga već možemo tako zvati, iako je predosjećao neprilike na ulasku u Daltoniju, nije ni sanjao da će, na kraju, završiti kao neukusan grafit. Naravno da se stuštio prema izlazu iz zgrade, praćen smijehom umazane žene i njenim povicima da mu se plava boja dobro slaže sa žutom kravatom. Zaustavio se tek kad se našao u neuglednom parku ispred Daltonije, samo nekoliko metara od svog automobila, baš ispred dotrajale klupe.

    Starica, za koju je, na dolasku, smatrao da nije vrijedna posebne pažnje, još uvijek je bila u istom položaju. Iskreno, i dalje je imao slično mišljenje, ali ju je, onako obojen u plavo, ipak,  pogledao i rekao:
- Šta? U ovoj zgradi su svi ludi?
- Nisu, sinko. Nije ovdje niko lud, nego je juče bio Dan opštine, znaš? - starica je, prilično nezainteresovano, odgovorila na pitanje, kao da je dala sasvim logičan odgovor.
- Kakve veze ima Dan opštine sa ovim ludacima? - sad već do kraja iznerviran anketar je, pokazujući da u sličnim situacijama počinje gubiti manire, ne poštujući starije od sebe, povikao prema starici.
- Nisu oni ljudi, sinko. Oni su ti umjetnici: pisac, glumica, muzičar i slikarka - dodala je starica još neku, samo njoj znanu, za anketara nedokučivu, logiku.
- E, svašta! Pa ovdje se ne zna ko je luđi. Ako su oni, bako, to što kažete da jesu, onda je još gore. Ti bi ljudi trebali širiti kulturu, a oni, naprotiv, kao da su u pećinama odrasli.
- Ali, sinko, rekoh ti, juče je bio Dan opštine - insistirala je starica.
- Ja ništa ne shvatam. Bog me ubio ako znam o čemu govorite.
- Ama, jesi li ti glup ili su gluv? Dan opštine.... pisac, glumica, muzičar i slikarka? - baka je pokušavala da objasni anketaru, ali on i dalje nije shvatao vezu, bez obzira što je baka, uz ono što je govorila, pokušavala i rukama da mu pobliže objasni.
- Gospođo. Stojim ovdje, pred vama, umazan bojom, ponižen i, uz sve to, slušam kako mi govorite nešto što meni zvuči potpuno besmisleno. Molim vas, pokušajte mi objasniti kakva je veza između jučerašnjeg Dana opštine i ljudi iz ove šarene zgrade - jasno je starici poručio da je izgubio strpljenje i da bi uskoro mogao sjesti u automobil i otići u njoj nepoznatom pravcu.
- Sad je meni staroj jasno. Pa ti, sinko, mora da si iz velikog grada?
- Jesam, i to iz glavnog grada gospođo, državni službenik - morao je dodati svoj status ovoj izjavi. Našao je način da dopuni rezervoar s ponosom.
- Ih, oprosti meni staroj. Da je meni moja mladost, odmah bih ja to shvatila, nego, godine pritisle, nema se više pameti kao nekad. Mogu ja tebi objasniti to... to što ti pitaš, samo... duga je to priča. Ne znam ja imaš li ti vremena za to? Bojim se da državna služba ne trpi? - upitala je baka, pri čemu je namjestila iskreno zabrinuto lice, od malih nogu naviknuta da su državni poslovi vrlo važna stvar.

    Anketar je razmislio nekoliko trenutaka. Zaključio je da je dan već propao i da će, kao i nekoliko puta ranije, morati popuniti anketne listiće po svom nahođenju. Učiniće to kad se vrati kući. Svakako, bolje je da to on uradi, nego da na strateška pitanja utiču nesavjesni ljudi, nezabrinuti za budućnost države. Baš tako će učiniti, a sad će, s obzirom na znatiželjnu prirodu, saslušati staricu i pokušati shvatiti o čemu ona govori. Uostalom, koliko to dugo može trajati? Malo se odobrovoljio, sjeo je na klupu pored starice, spustio je anketne formulare iza klupe i rekao:
- Dobro. Hajde da čujem tu priču.
- Dobro sinko, nemoj reći da te nisam upozorila, ali kad si već željan znati, meni nije teško ispričati, a i prilično sam dokona - ovdje je starica napravila pripovjedačku pauzu, te nastavila. - Rekoh da je juče bio Dan opštine. Kao što je to red i kao što je to oduvijek bilo, u našem Domu kulture se organizuju prigodne kulturne manifestacije. Ne znam ja zašto je to tako, ali znam da je to uvijek bilo i da tako treba biti. U ovoj zgradi, ispred koje sjedimo i u kojoj si ti tako lijepo ofarban, žive sve sami kulturni ljudi. Zgrada ti je i napravljena od kulturnog samodoprinosa pa tu i ne može živjeti svako...
- Dobro, bako - anketar je prekinuo. - može li to samo malo brže? Nemam ja baš toliko vremena.
- Ama, sinko, ne prekidaj me. Ako nemaš vremena, a ti produži svojim putem. Ako hoćeš da slušaš, onda ćuti i slušaj - starica se nije dala omesti. Ona je imala svoj način kazivanja priča, nešto što bi učeni ljudi nazvali suprotnošću lakonskom načinu izražavanja. Drugačije nije znala.
- Dobro, dobro. Oprostite, nastavite, molim vas.
- Gdje sam ono stala... A, jeste. Kao što rekoh, tu ti ne može živjeti svako, nego samo kutlurni ljudi, zato smo i okrečili ovu zgradu ovako nakaradno, valjda je to moderno, šta ja znam. E, da se ja vratim, kao što rekoh, juče je na Dan opštine u našem Domu kutlure bilo svakakvih kulturnih dešavanja, a ko će to da nam priredi, nego ovi ljudi iz Daltonije. Nema ko drugi. Sad ću ja tebi da kažem sve šta je bilo. Počelo je to prije pet mjeseci na sastanku kolega skupštine.
- Mislite na sastanku Kolegijuma Skupštine?
- Pa ja! To sam i rekla, na sastanku kolega skupštine je dogovoreno sve oko te proslave, ali su dogovorili da se potroši što više. Našim umjetnicima su date pare da sve prirede i rečeno im je - ovdje je baka na sekund ponovo zastala i nakon kraćeg razmišljanja dodala - koliko smiju potrošiti, a koliko moraju vratiti.
- Kako vratiti? Kome moraju vratiti novac? - upitao je anketar.
- Što si mi ti neki naivan pa ništa ne znaš. Ti ne vraćaš nikome?
- Ne razumijem. Šta ne vraćam?
- Pare, jadan. Šta bi drugo vratio. Pameti, vidim, nemaš viška.
- Kakve pare. Nemam ja nikakve pare - brecnuo se anketar.
- Nemoj mi reći da ne moraš vratiti polovinu para koje dobiješ za te papirčine što nosaš?
- Ali, gospođo, kome bih ja trebao vraćati ono što zaradim?
- Kome? Meni sigurno nećeš. Onom ko te je obukao kao da si na svadbu pošao.
- E svašta. Ja sam ovdje, izgleda, najluđi. A ja očekivao da ću nešto pametno čuti.
- Sine, ja tebi govorim pametne stvari, a to što ih ti ne čuješ... hajd' ti polako svojim putem. Zabrinuće se za tebe u glavnom gradu.
- Konačno nešto pametno da ovdje čujem. U zdravlju mi ostaj bako.
- Hajde, srećan put - mahnu starica u znak pozdrava anketaru i dodade za sebe - samo ti idi sa svojim papirima. Ništa nama bez tvojih papira. Bez njih mi ne znamo ni kravu nahraniti, a, vjerovatno, ni krave nisu znale kako se pase trava dok to vi niste napisali. Vraćaćeš i ti - ovako ili onako.

    Anketar nije mogao čuti posljednje bakine primjedbe, jer je već u svom automobilu Daltoniju vidio još samo u retrovizoru. Razmišljao je o svemu
što je doživio u i ispred Daltonije. Iako je smatrao da samo ludaci pričaju kad ih niko ne može čuti, naglas je rekao:
- Ja da nekom vraćam pare. Osim što sam dao onih tri hiljade da dobijem ovaj posao, nikad više ništa nisam morao dati. Eto, ako bi se, nekim slučajem, moglo reći da sam ja svoj posao kupio, zar je trebalo da ovaj posao dobije neko ko bi kod kuće popunio ankete. Ja sam barem pokušao, a Bog zna da ću se svojski potruditi da ankete popunim tako da odgovaraju realnom stanju.

Budan u snovima vs. sanjar na javi
<< 02/2019 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
2425262728

White rabbit


One pill makes you larger
And one pill makes you small
And the ones that mother gives you
Don't do anything at all
Go ask Alice
When she's ten feet tall

And if you go chasing rabbits
And you know you're going to fall
Tell 'em a hookah smoking caterpillar
Has given you the call
Recall Alice
When she was just small

When men on the chessboard
Get up and tell you where to go
And you've just had some kind of mushroom
And your mind is moving slow
Go ask Alice
I think she'll know

When logic and proportion
Have fallen sloppy dead
And the White Knight is talking backwards
And the Red Queen's "off with her head!"
Remember what the dormouse said;
"FEED YOUR HEAD"

People are strange


People are strange when you're a stranger
Faces look ugly when you're alone
Women seem wicked when you're unwanted
Streets are uneven when you're down
When you're strange
Faces come out of the rain
When you're strange
No one remembers your name
When you're strange x3
People are strange when you're a stranger
Faces look ugly when you're alone
Women seem wicked when you're unwanted
Streets are uneven when you're down
When you're strange
Faces come out of the rain
When you're strange
No one remembers your name
When you're strange x3
When you're strange
Faces come out of the rain
When you're strange
No one remembers your name
When you're strange x3

Bolesničke sobe

Preporučujem (ako mene pitate)

# Bačenih pogleda (u prazno)
163128