18.07.2018.

Kako nisam preživio smak svijeta


    TV Dnevnik. Ne znam ni zašto ga gledam. Valjda mi je toliko dosadno i ne znam šta da radim. Sve same vijesti. Sve dešavanja za koja nisam znao. Ne iznenađuje me ništa što spiker pročita i najavljuje. Sve je, nekako, novo, ali i očekivano. Godinama posmatram u kojem pravcu stvari idu. Iznenađenja su odavno potrošena, presahla - jednostavno rečeno.

    Odjednom, neke čudne, neočekivane riječi dolaze iz usta voditelja TV Dnevnika. Ton je utišan, ali kao da reče da uskoro prekidaju program i kao da je zvučalo da se voditelj sa nekim oprašta! Sigurno mi se učinilo, ali i sama pomisao da sam čuo nešto nesvakidašnje je bila dovoljna da me natjera da usmjerim pažnju. Uzeo sam daljinski upravljač, pojačao ton:

- Dragi gledaoci, ovo je kraj svega. Prešli smo tačku nakon koje nema povratka. Preostaje nam samo da se pozdravimo sa onima koje volimo. Totalno uništenje više nije moguće izbjeći. Po proračunima i prognozama, naša planeta će biti u stanju da podržava život još samo desetak minuta. Nakon gubitka kompletne atmosfere, samo će određeni biološki organizmi, poput bakterija koje su sposobne za život u anaerobnim i uslovima ekstreme hladnoće, uspjeti opstati još kratko vrijeme. Sve vas molimo da ne paničite, jer više se ništa ne može promijeniti. Sada prekidamo naš program. Bilo nam je zadovoljstvo disati vazduh zajedno s vama. Odjavljujemo se, neka nam se Bog smiluje.

    Emitovanje TV Dnevnika je prekinuto. Zbunjeno gledam oko sebe. Šta se ovo dešava? Neki reklamni fazon? Prvi april nije. O čemu se ovdje radi? Prebacujem, tražim druge TV kanale - skoro svi su "tamni", samo se na ponekom emituju snimci prirode i lagana, umirujuća muzika. Nije moguće! Ne može ovo biti šala, bilo bi nemoguće koordinisati šalu ovolikih razmjera, a, opet, kako bi ovako ozbiljna stvar mogla biti istinita? Nismo, zaista nismo vodili računa. Bogatili smo se na uštrb prirode - bar pojedinci. Nismo slušali stalna upozorenja naučnika. Mislili smo da žele malo publiciteta kako bi lakše dolazili do fondova za finansiranje svojih ludih zamisli i lagodnih života. A vidi sad! Govorili su o globalnom zagrijavanju, povećanju kiselosti okeana, smanjenju biodiverziteta, ali to su bila upozorenja za predstojeće decenije ili vijekove. Niko nije spominjao minute do kraja. Trebalo je biti postepeno, dovoljno vremena da se pripremimo, da se pokušamo promijeniti. Otkud sad ovo? Nemam vremena ni da se ispozdravljam sa svima. Sa porodicom! Porodica?! Gdje li su oni? Žena je na poslu, kćerka u školi. Nemam vremena. Nemam šanse da stignem do njih za deset minuta. Možda imam više vremena? Ne znam ni šta se tačno dešava, samo da je voditelj rekao da je ostalo još desetak minuta. Desetak minuta može biti i petnaest ili dvadeset. Možda su se prevarili. Možda su pogriješili. Možda je dezinformacija. Tako je, svojevremeno, i Orson Vels izazvao pometnju radio dramom. Idem, odmah. Trčim prema njima. Čak i ako je istina, možda, ipak, stignem.

    Brzo sam uskočio u patike, strčao niz haustor i vidio da je na ulici nastao haos. Neki ljudi su se kretali tamo-amo kao muhe, hvatali se za glave. Drugi su plakali ili se užurbano molili. Krenuo sam trkom pravo prema školi da bar još jednom vidim i zagrlim kćerku. I automobili su jurili na sve strane - gdje ti ljudi idu autima? Ulični psi su pomahnitali. Vrisak i jadikovke se stapaju u neprekidan huk. Da li se ovo stvarno dešava? Da li je moguće? Je li stvarno kraj svega? Pogledah u nebo i krv mi se zaledi u žilama. Oblaci su započeli čudno da se kreću, da se neobično komešaju. Bila je to prva potvrda da se ne radi o kolektivnoj histeriji, obmani... Bila je to prekretnica, tada sam shvatio. Da, istina je. Strah me je preplavio i još brže potrčah prema školi. Jao, gdje li je sad moja kćerka? Sigurno je prestravljena. Samo da stignem, da je uspijem zagrliti prije kraja. Možda će se manje plašiti? Možda će joj biti lakše ako budem pored nje, ali neću stići. Znam da neću stići, predosjećam to. U ovom "džumbusu" se sve teže probijam - nisam bio svjestan sa koliko ljudi, životinja i automobila dijelim ovaj grad. Stalno sam pogledao u nebo. Iako nisam tačno znao šta se dešava, bilo je sasvim jasno da ću prvo gore primjetiti. Instinkt za opasnost, koji svi imamo urođen, mi je usmjeravao pogled prema oblacima koji su nastavljali svoj čudnovati "ples"; neki su se izduživali na moje oči, drugi se vrtili oko svoje ose, treći jurili u jednom pravcu, četvrti u drugom...

    Ima još dosta do škole. Plašim se da neću stići. Ima još dosta. Nemam šanse. Moram stići. Moram je vidjeti i zagrliti. Biće joj lakše uz mene. Biće mi lakše uz nju. Ovo se ne dešava. Neću stići. Nema šanse... telefon. Da je zovem telefonom, da joj makar čujem glas. Nema ništa od toga. Toliko sam uzbuđen i toliko mi se ruke tresu od straha i trčanja da ga ne uspijevam ni otključati. Bacam telefon i trčim još brže. Preskačem sve što mi se nađe na putu. Odgurujem ljude - niko mi nije bitan, ništa mi nije bitno. Smisao života mi se pretvorila u jedan, jednostavan cilj - stići na vrijeme. Šta ako dođem i ne nađem je? Velika je mogućnost da neće biti u školi. I oni su se, sigurno, zaputili svako na svoju stranu. U ovoj panici niko mirno ne sjedi i ne čeka. Možda me čeka jer zna da dolazim. Zna da mi pluća "pucaju" boreći se za vazduh, ali da neću odustati dok god ima nade da stignem. Nemam vremena za ovo. Trči i razmišljaćeš kad dođeš, kažem sebi. Možda je i ona krenula prema kući. Možda se sretnemo na pola puta. Možda negdje šćućureno čeka kraj. Možda neću stići... možda... nemam šanse... sve je gotovo.

    Neki ljudi su se, čini se, već pomirili sa sudbinom. Sjede na ivičnjacima trotoara i tupo gledaju u nebo. Drugi su uspjeli. Dočekuju kraj u zagralju voljenih osoba - grle se i plaču, šapuću utješne riječi jedni drugima. I dalje trčim, ne odustajem. Dok god postoji nada, ne odutajem. Po stoti put gledam u nebo; nema više oblaka, svi su nestali, kao da ih nikad nije ni bilo.

    U nebeskom plavetnilu, tačno iznad moje glave, počela se ukazivati i širiti crna tačka i brzo preraste u pravu, pravcatu rupu u kojoj zasijaše zvijezde. To je bio trenutak koji me je dokusurio. To je bio momenat u kojem sam istinski shvatio da je kraj i da nigdje neću stići. U bezdanu koji se otvorio, zvijezde su sijale bez treperenja. Padoh na koljena i zavapih:

- Oprosti mi kćeri. Oprosti mi. Nisam uspio. Mislio sam da imam vremena, da ću stići. Da sam samo znao... krenuo bih na vrijeme. Oprosti mi...

    Želio sam reći još mnogo toga, ali nije više bilo vremena. Moja svijest se gasila, zajedno sa sviješću cjelokupnog čovječanstva. Posljednje što sam osjetio je bila nada da nije mnogo patila i da je, umirujuće, zavladala konačna, kosmička pravda, koja nas je, znao sam, neminovno očekivala. Sad smo svi jednaki.
Budan u snovima vs. sanjar na javi
<< 07/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

White rabbit


One pill makes you larger
And one pill makes you small
And the ones that mother gives you
Don't do anything at all
Go ask Alice
When she's ten feet tall

And if you go chasing rabbits
And you know you're going to fall
Tell 'em a hookah smoking caterpillar
Has given you the call
Recall Alice
When she was just small

When men on the chessboard
Get up and tell you where to go
And you've just had some kind of mushroom
And your mind is moving slow
Go ask Alice
I think she'll know

When logic and proportion
Have fallen sloppy dead
And the White Knight is talking backwards
And the Red Queen's "off with her head!"
Remember what the dormouse said;
"FEED YOUR HEAD"

People are strange


People are strange when you're a stranger
Faces look ugly when you're alone
Women seem wicked when you're unwanted
Streets are uneven when you're down
When you're strange
Faces come out of the rain
When you're strange
No one remembers your name
When you're strange x3
People are strange when you're a stranger
Faces look ugly when you're alone
Women seem wicked when you're unwanted
Streets are uneven when you're down
When you're strange
Faces come out of the rain
When you're strange
No one remembers your name
When you're strange x3
When you're strange
Faces come out of the rain
When you're strange
No one remembers your name
When you're strange x3

Bolesničke sobe

Preporučujem (ako mene pitate)

# Bačenih pogleda (u prazno)
134948