18.07.2018.

Kako nisam preživio smak svijeta


    TV Dnevnik. Ne znam ni zašto ga gledam. Valjda mi je toliko dosadno i ne znam šta da radim. Sve same vijesti. Sve dešavanja za koja nisam znao. Ne iznenađuje me ništa što spiker pročita i najavljuje. Sve je, nekako, novo, ali i očekivano. Godinama posmatram u kojem pravcu stvari idu. Iznenađenja su odavno potrošena, presahla - jednostavno rečeno.

    Odjednom, neke čudne, neočekivane riječi dolaze iz usta voditelja TV Dnevnika. Ton je utišan, ali kao da reče da uskoro prekidaju program i kao da je zvučalo da se voditelj sa nekim oprašta! Sigurno mi se učinilo, ali i sama pomisao da sam čuo nešto nesvakidašnje je bila dovoljna da me natjera da usmjerim pažnju. Uzeo sam daljinski upravljač, pojačao ton:

- Dragi gledaoci, ovo je kraj svega. Prešli smo tačku nakon koje nema povratka. Preostaje nam samo da se pozdravimo sa onima koje volimo. Totalno uništenje više nije moguće izbjeći. Po proračunima i prognozama, naša planeta će biti u stanju da podržava život još samo desetak minuta. Nakon gubitka kompletne atmosfere, samo će određeni biološki organizmi, poput bakterija koje su sposobne za život u anaerobnim i uslovima ekstreme hladnoće, uspjeti opstati još kratko vrijeme. Sve vas molimo da ne paničite, jer više se ništa ne može promijeniti. Sada prekidamo naš program. Bilo nam je zadovoljstvo disati vazduh zajedno s vama. Odjavljujemo se, neka nam se Bog smiluje.

    Emitovanje TV Dnevnika je prekinuto. Zbunjeno gledam oko sebe. Šta se ovo dešava? Neki reklamni fazon? Prvi april nije. O čemu se ovdje radi? Prebacujem, tražim druge TV kanale - skoro svi su "tamni", samo se na ponekom emituju snimci prirode i lagana, umirujuća muzika. Nije moguće! Ne može ovo biti šala, bilo bi nemoguće koordinisati šalu ovolikih razmjera, a, opet, kako bi ovako ozbiljna stvar mogla biti istinita? Nismo, zaista nismo vodili računa. Bogatili smo se na uštrb prirode - bar pojedinci. Nismo slušali stalna upozorenja naučnika. Mislili smo da žele malo publiciteta kako bi lakše dolazili do fondova za finansiranje svojih ludih zamisli i lagodnih života. A vidi sad! Govorili su o globalnom zagrijavanju, povećanju kiselosti okeana, smanjenju biodiverziteta, ali to su bila upozorenja za predstojeće decenije ili vijekove. Niko nije spominjao minute do kraja. Trebalo je biti postepeno, dovoljno vremena da se pripremimo, da se pokušamo promijeniti. Otkud sad ovo? Nemam vremena ni da se ispozdravljam sa svima. Sa porodicom! Porodica?! Gdje li su oni? Žena je na poslu, kćerka u školi. Nemam vremena. Nemam šanse da stignem do njih za deset minuta. Možda imam više vremena? Ne znam ni šta se tačno dešava, samo da je voditelj rekao da je ostalo još desetak minuta. Desetak minuta može biti i petnaest ili dvadeset. Možda su se prevarili. Možda su pogriješili. Možda je dezinformacija. Tako je, svojevremeno, i Orson Vels izazvao pometnju radio dramom. Idem, odmah. Trčim prema njima. Čak i ako je istina, možda, ipak, stignem.

    Brzo sam uskočio u patike, strčao niz haustor i vidio da je na ulici nastao haos. Neki ljudi su se kretali tamo-amo kao muhe, hvatali se za glave. Drugi su plakali ili se užurbano molili. Krenuo sam trkom pravo prema školi da bar još jednom vidim i zagrlim kćerku. I automobili su jurili na sve strane - gdje ti ljudi idu autima? Ulični psi su pomahnitali. Vrisak i jadikovke se stapaju u neprekidan huk. Da li se ovo stvarno dešava? Da li je moguće? Je li stvarno kraj svega? Pogledah u nebo i krv mi se zaledi u žilama. Oblaci su započeli čudno da se kreću, da se neobično komešaju. Bila je to prva potvrda da se ne radi o kolektivnoj histeriji, obmani... Bila je to prekretnica, tada sam shvatio. Da, istina je. Strah me je preplavio i još brže potrčah prema školi. Jao, gdje li je sad moja kćerka? Sigurno je prestravljena. Samo da stignem, da je uspijem zagrliti prije kraja. Možda će se manje plašiti? Možda će joj biti lakše ako budem pored nje, ali neću stići. Znam da neću stići, predosjećam to. U ovom "džumbusu" se sve teže probijam - nisam bio svjestan sa koliko ljudi, životinja i automobila dijelim ovaj grad. Stalno sam pogledao u nebo. Iako nisam tačno znao šta se dešava, bilo je sasvim jasno da ću prvo gore primjetiti. Instinkt za opasnost, koji svi imamo urođen, mi je usmjeravao pogled prema oblacima koji su nastavljali svoj čudnovati "ples"; neki su se izduživali na moje oči, drugi se vrtili oko svoje ose, treći jurili u jednom pravcu, četvrti u drugom...

    Ima još dosta do škole. Plašim se da neću stići. Ima još dosta. Nemam šanse. Moram stići. Moram je vidjeti i zagrliti. Biće joj lakše uz mene. Biće mi lakše uz nju. Ovo se ne dešava. Neću stići. Nema šanse... telefon. Da je zovem telefonom, da joj makar čujem glas. Nema ništa od toga. Toliko sam uzbuđen i toliko mi se ruke tresu od straha i trčanja da ga ne uspijevam ni otključati. Bacam telefon i trčim još brže. Preskačem sve što mi se nađe na putu. Odgurujem ljude - niko mi nije bitan, ništa mi nije bitno. Smisao života mi se pretvorila u jedan, jednostavan cilj - stići na vrijeme. Šta ako dođem i ne nađem je? Velika je mogućnost da neće biti u školi. I oni su se, sigurno, zaputili svako na svoju stranu. U ovoj panici niko mirno ne sjedi i ne čeka. Možda me čeka jer zna da dolazim. Zna da mi pluća "pucaju" boreći se za vazduh, ali da neću odustati dok god ima nade da stignem. Nemam vremena za ovo. Trči i razmišljaćeš kad dođeš, kažem sebi. Možda je i ona krenula prema kući. Možda se sretnemo na pola puta. Možda negdje šćućureno čeka kraj. Možda neću stići... možda... nemam šanse... sve je gotovo.

    Neki ljudi su se, čini se, već pomirili sa sudbinom. Sjede na ivičnjacima trotoara i tupo gledaju u nebo. Drugi su uspjeli. Dočekuju kraj u zagralju voljenih osoba - grle se i plaču, šapuću utješne riječi jedni drugima. I dalje trčim, ne odustajem. Dok god postoji nada, ne odutajem. Po stoti put gledam u nebo; nema više oblaka, svi su nestali, kao da ih nikad nije ni bilo.

    U nebeskom plavetnilu, tačno iznad moje glave, počela se ukazivati i širiti crna tačka i brzo preraste u pravu, pravcatu rupu u kojoj zasijaše zvijezde. To je bio trenutak koji me je dokusurio. To je bio momenat u kojem sam istinski shvatio da je kraj i da nigdje neću stići. U bezdanu koji se otvorio, zvijezde su sijale bez treperenja. Padoh na koljena i zavapih:

- Oprosti mi kćeri. Oprosti mi. Nisam uspio. Mislio sam da imam vremena, da ću stići. Da sam samo znao... krenuo bih na vrijeme. Oprosti mi...

    Želio sam reći još mnogo toga, ali nije više bilo vremena. Moja svijest se gasila, zajedno sa sviješću cjelokupnog čovječanstva. Posljednje što sam osjetio je bila nada da nije mnogo patila i da je, umirujuće, zavladala konačna, kosmička pravda, koja nas je, znao sam, neminovno očekivala. Sad smo svi jednaki.
05.07.2018.

Rupa

Probijam se ulicom, putem na posao, preskačem prepreke, zaobilazim gomile pijeska i alat ostavljen na ulici. U toku je rekonstrukcija glavne ulice i već nekoliko mjeseci mi po mozgu lupaju pneumatski čekići, radnici prave larmu i rade. Zapravo, više uspijevaju popiti piva nego uraditi posla i to tako traje već predugo.

Na poslu me čeka još jedan običan dan, ni po čemu različit od prethodnog, ni po čemu različit od sutrašnjeg. Monotonija svakodnevnog života nije ono o čemu sam maštao. Prije dvadeset godina, imao sam velike planove, ali su oni, nekako, izblijedili pod uticajem svakodnevnih, "sitnih", životnih problema. Ovaj svijet ne izgleda dobro, razmišljam. Sve, ide pogrešnim smjerom. Kad bi se ljudi mogli ujediniti i preuzeti stvari u svoje ruke, napraviti nešto... eh, kad bi! Opet počinjem sa svojim utopijskim razmišljanjima, a dobro znam da je to nemoguće.

Dok sam, tako, bio zaokupljen svojim besmislenim maštarijama, osjetio sam nešto čudno - izgubio sam tlo pod nogama i, za tili čas, sam se osvijestio. Bio sam u nekakvoj dubokoj rupi, s bolom u desnom članku. Upao sam u rupu koju su putari pripremali za glavno kanalizaciono čvorište. Što je najgore, pored te rupe sam, na putu do posla, prolazio već nekoliko dana, a ironija se potrudila da, ovaj put, u nju upadnem. U razgovorima sam stalno kritikovao izvođače radova što nisu ni na kakav način obilježili to mjesto gdje se rupa nalazila. Govorio sam kako neko noću lako može upasti, a ja upadoh usred bijela dana.

Instinktivno sam pokušao da se pridignem i zamalo se nisam onesvijestio. Bol u članku je bio nesnošljiv, a i da sam se uspio osoviti na noge, ne bi mi mnogo vrijedilo, jer je rupa bila duboka tri metra i, poput omanje sobe, isto toliko široka i dugačka. Nije mi trebalo mnogo vremena da shvatim da sam u ozbiljnom problemu i da mi je potrebna pomoć da se izvučem. Posegoh za telefonom i, dok sam prevrtao džepove, primjetim ga razbijenog tridesetak centimetara od mjesta na kojem sam sjedio u bolovima:

- Šta sad? Kakva glupost! Ne mogu napolje i ne mogu pozvati pomoć... ništa ne mogu. Kakav sam ja kreten - misli su se komešale.

Situacija jeste bila besmislena, ali sam bio svjestan da se rupa u koju sam upao ne nalazi u džunglama Amazona, nego u mom gradu. Sigurno će se neko uskoro pojaviti i pomoći mi. Ipak je ovo prometna ulica. Dok sam tako razmišljao, pogledao sam nogu. Članak je narastao na veličinu omanje lubenice. Vjerovatno sam nešto slomio i neću proći bez gipsa. Ali trebalo je doći do Hitne pomoći.

Još jedna od mojih apsurdnih životnih situacija. Moj život je poput Marfijevog zakona - sve što može, poći će po zlu. Ako je bilo šansi da upadnem u problem, to sam i činio. Ako je postojala opasnost da me neko prevari, varao me je. Ako postoji mogućnost da upadnem u rupu, ona mi je bila zagarantovana. Dobro, uvijek sam bio prilično nepažljiv i to je mnogo doprinosilo, ali znam ja sebe, upao bih ja u ovu rupu nekako, čak i da sam odlučio da na posao krenem potpuno drugom ulicom. Već bih pronašao način.

Iz razmišljanja me prenuše riječi:

- Komšija, jesi li to ti, komšija? - bila je to komšinica iz mog haustora, koja se vraćala iz jutarnje kupovine, noseći kesu sa dva hljeba.
- Jesam, komšinice, kao što vidiš.
- Sad rekoše u Marketu da je neko upao u ovu rupetinu. Ne mogu da vjerujem da si to ti.
- Pa, eto, kao što vidiš, to sam ja. Pozvao bih te na kafu, ali...
- Sad ću ja piti kafu sa komšinicom preko puta tvog stana. Ništa ti ne brini - svima ću razglasiti šta je bilo, pa će ti već neko doći u pomoć. Maloprije mi reče da ode staviti kafu, dok se ja vratim iz prodavnice.
- 'Ajd ti komšinice, nemoj da ti se kafa hladi - rekoh.
- 'Ajd, 'ajd, odoh, brzo ću ja - reče i nestade iz vidnog polja.

Dobro, u redu. Ako ništa drugo, biću dobra trač tema uz jutarnju kaficu. Počeh zamišljati kako će se odvijati ti razgovori. Njih dvije će prvo započeti priču: "Znaš šta je bilo?", onda će analizirati moj problem i pronaći sve razloge koji su doveli do njega. Zajedno će odrediti stavove o tome da li sam ja to zaslužio ili nisam... i tako dalje, pa će se, nakon sat vremena raspredanja o meni, razići i otići da nastave razgovor uz neke nove kafice.

- Dobro jutro, komšija - bio je to glas starijeg čovjeka iz susjedne zgrade, kojeg sam svakodnevno viđao kako polako šeta podupirući se štapom - Šta je bilo? Ti upade u tu rupu! Eh, tako sam i ja upao u karabit kad sam pravio kuću sedamdeset osme. Umalo se ne udavih. Da mi nije bilo djece da me izvuku, ja bih tu i ostao. A evo me sad, Hvala Bogu, još uvijek na ovom dunjaluku. Nego, jesi li probao izaći? Vidiš onaj kamen tamo u uglu. Probaj stati na njega i dohvatiti ivicu rupe, pa se izvući napolje. Možeš ti to sigurno. Mlad si i u snazi. Eh, da su meni tvoje godine - ja bih iskočio iz te rupe - reče i produži svojim putem.

Još neko vrijeme sam ga čuo kako, vjerovatno sebi, opisuje događaje iz sedamdeset i osme godine, dok se nije potpuno udaljio. Hoću li i ja postati takav i mlađima od sebe dijeliti neupotrebljive životne savjete? Nadam se da neću, ali problem je što, vjerovatno, toga neću biti ni svjestan, čak i ako postanem. Možda sam već takav. Možda i mene dvadeset godina mlađi ljudi tako doživljavaju i ono što govorim smatraju besmislenim i neupotrebljivim.

U razmišljanju me prekinu glas:

- Ej, jarane! Šta to bi? - bio je to moj prijatelj s kojim sam se povremeno družio.
- Eto, jarane, upadoh u ovu rupu - odgovorih.
- Pa, kako, boga ti, uspjede upasti?
- Znaš mene. Zamislio sam se nešto i nisam ni skontao - tek sam shvatio šta je bilo, kad sam se našao na dnu.
- Jesi li se udario?
- Izgleda da sam slomio nogu. Ne znam, ali boli k'o sam Đavo.
- Čuj! Moram do kladionice. Juče sam uplatio tiket i sinoć mi prođe šest utakmica, a jedna mi ostala za danas. Odoh da uplatim, pa da "branim" tiket. Biće barem trideset maraka, a ako me sreća pogleda, biće i šezdeset. Kako god, ne mogu izgubiti. Čim završim, eto mene da te izvadimo odatle - reče.
- Hajde, hajde, pa se vidimo - rekoh više sebi, jer se moj prijatelj već izgubio iz vidokruga.

Moram priznati da me je sve ovo pomalo zabavljalo. Ovo se samo meni može dešavati. Ovakve, apsurdne situacije su bile moja svakodnevica. Koliko li sam samo puta bio u nevjerovatnim neprilikama, da ne znam da li bih plakao ili se grohotom smijao? Koliko puta sam doživio ono: "Da nije žalosno, bilo bi smiješno"? Evo i sad. Normalni ljudi, jednostavno, zaobiđu rupu, a ja... ja je nisam zaobišao. Ja sam pravo u nju zagazio. Tako je to kod mene. Stavi na ulicu rupu i na istu ulicu stavi mene i zna se šta će se dogoditi. Završiću, kao i sad, na dnu rupe sa povrijeđenim člankom.

- Momak, vi mladež ste stvarno, nevjerovatni - bio je to još jedan stariji prolaznik - Ništa ne gledate. Samo dignete glavu i idete.
- Kao da sam ja želio da upadnem u ovu rupu? - odvratih.
- Da nisi želio upasti, pazio bi malo. Ne može se tako. Uzmete one telefone i idete ulicom. Dobro te nije kamion zgazio - nastavi starac istim tonom - Poslije kukate, a ništa ne pazite.
- Dobro, dobro - rekoh, odmahujući rukom i pokazujući mu da produži svojim putem.
- Kad sam ja bio mlad, to se meni nije moglo dogoditi. Mi smo vodili računa, a ne kao vi. Samo dignete glavu i mislite da je svijet vaš. Kad sam ja bio mlad, sve je bilo drukčije!
- Jeste, tada nije bilo ni ulica.
- Sve vi najbolje znate. Šta ću ti sad ja? Sad ja treba da te vadim. Ne pada mi na pamet. Kako si upao, a ti fino izađi.
- Nisam Vam ni tražio pomoć.
- I da jesi, isto bi ti bilo. Upadate u neprilike i onda neko treba da trči u pomoć...

Otišao je i džangrizavi starac i ostavio me u razmišljanju. Ironija je bila da mi je, koliko god se žalio i koliko god je odbijao i pomisao da mi pomogne, donekle, ipak, pomogao. Barem mi je malo odagnao misli od situacije u kojoj sam se našao.

- Komšo, pa jesi li to ti? A ja čula maprije da si upao u tu rupu i kažem da nema šanse da je to komšo. Kažem ja njima da ti o svemu vodiš računa i tebe problemi zaobilaze u širokom luku - zagraktala je još jedna komšinica sa ivice rupe.
- Ne bih ja rekao da je baš tako - pobunio sam se.
- Gledam ja vas; kad ste zajedno prosto se vidi koliko ste svi složni - da vam čovjek pozavidi. Uvijek sam govorila da ljudi pretjeruju u svim onim pričama.
- Kojim pričama?
- Ma pusti kraju, komšo. Znaš kako je to kad se ženturače skupe?
- Ne znam bogami, a vidiš kono da i ja mogu upasti u probleme - bi mi smiješna igra riječi i formulacija: "upasti u probleme".
- Ma nije ovo, bogzna, neki problem. Ovo ti Bog daje da i tebe nekad nešto "pecne" - reče kao da ju je moja situacija radovala.
- Kao da vi iz komšiluka provodite sve vrijeme sa mnom i znate imam li ja probleme ili ne i da li mene ponekad nešto "pecne"? - razgovor me je već počeo nervirati.
- Hajde, hajde, komšija. Žurim, ostavila sam ručak na ringli - reče i ode.

Nije mi ni padalo na pamet da je molim za pomoć, a ni ona, nijednom riječju, nije pokazala istinsku želju da mi pomogne. Samo sam joj u mislima zaželio srećan put i da joj ručak zagori, ako ga je uopšte i ostavila na ringli.
Još sam razmišljao o svima koji su prošli pored "moje" rupe u protklih dvadesetak minuta, kad sam začuo:

- Joj, pa to ste Vi! Jeste li u redu? - bila je to djevojka, tinejdžerka, koju sam poznavao preko svoje kćerke. Mlada djevojka se objema rukama držala za glavu.
- Evo, kao što vidiš, živ sam. Malo sam ugruvan, ali sam dobro.
- Pa šta ćete sad?
- Valjda će naići neko ko mi može pomoći.
- Ja bih Vam pomogla, ali ne znam kako. Zapravo, kasnim na predavanje i plašim se da neću dobiti potpis ako još jednom zakasnim. Moji će me ubiti ako ne položim ovaj ispit - reče sva usplahirena.
- Požuri onda, da ne zakasniš.
- Naićiće neko ko Vam može pomoći, sigurna sam.
- Hoće, ne znam kako dosad niko nije došao u pomoć. Pitanje je minuta, siguran sam.
- Odoh, žurim, pozdravite kćerku.
- Hoću, pozdraviću.

Opet ostadoh sam da čekam sljedećeg prolaznika. Uskoro sam ga i dočekao. Čim se pojavila još jedna glava na ivici rupe, začuo sam gromoglasan smijeh - bio je to moj prijatelj:

- Jarane, kad ispričam raji - valjaće se od smijeha. O ovome će se godinama pričati - reče, ne prestajući da se smije.
- Brate, nije smiješno, izgleda da sam nogu slomio.
- Kako nije smiješno? Vidiš da ja ne mogu da prestanem da se smijem - reče i još za nijansu pojača svoj smijeh.
- Daj, bolan, meni nije smiješno.
- Joj, sad kad odem do kafića, kad ispričam raji. Poslaću i tebi piće.
- Ja, hajd' ti do kafića, a za mene ne brini.
- Šta se odma' ljutiš? Sad ću zvat' burazera - on u autu ima dugačku sajlu za vuču, pa nek' dođe i izvuče te odtle. Valjda je budan - dodade.
- Daj, brate, zovi bilo koga. Samo me vadite odavde.
- Evo, evo, idem ja. Sad će burazer - reče i odmagli.

Bio sam skeptičan i nisam očekivao pomoć ni s ove strane. Poznavajući svog prijatelja, znao sam da će on, ipak, prvo svratiti u kafić i da će se, zajedno sa ostalima, dobro našaliti na moj račun, popiti barem jedno pivo, možda i više, a tek onda će pokušati pozvati svog brata, koji, vjerovatno, i dalje spava i ni topovi ga ne mogu probuditi. Već sam se počeo ljutiti na svoje društvo, kao da se sve baš tako odigralo kako sam ja zamišljao, kad se ukaza još jedan lik. Bio je to dječak od nekih jedanaest-dvanaest godina:

- Čiko, čiko, Jeste li dobro, čiko?
- Nisam.
- Sad ću ja dovesti nekoga, reče i odmagli.

I zaista. Nije prošlo ni nekoliko minuta, a "mali" se vrati u pratnji policajca.

- Gospodine, samo budite smireni, sad ću ja pozvati pomoć - reče policajac i sa svog mobilnog telefona pozva vatrogasce - Pošaljite ekipu u glavnu ulicu. Čovjek je upao u rupu i potrebna je pomoć da se izvuče. Požurite - zatim se okrenu meni i dodade - evo sad će vatrogasci doći.
- Hvala Vam, mnogo. Nego, zar ne koristite motorole? - upitao sam.
- Koristimo, nego šta, ali ovako je brže - namignu mi.
I kao da je usud želio potvrditi njegove riječi, začu se onaj karakteristični zvuk policijske motorole.
- Kaži - kratko reče policajac.
- Idi u kafanu "Jablan", došlo je, izgleda, do neke tuče.
- Razumio - reče on dispečeru, a zatim se obrati meni - Gospodine, moram da idem. Čuli ste. Potreban sam na intervenciji.
- Hajte vi. Sad će vatrogasci.

Ovaj put nisam ostao sam. Tu je bio i dječak koji mi je doveo policajca u pomoć. Od toliko prolaznika, ispade da mi je pomogao dječak, razmišljao sam. Nije to čudno. Sad se mali osjeća kao da je učinio neko veliko djelo. Pa, i jeste. Svi su prošli, svi su žurili svojim obavezama, osim njega, "besposlenog" dječaka. Bio sam mu zahvalan. I ostali su lako mogli postupiti poput njega, ali im nije bilo dovoljno stalo ili, jednostavno, nisu željeli. Vjerovatno će i "mali" postati "pokvaren" kad odraste, kao i svi ostali.

- Mali, skloni se odatle. Upašćeš u rupu - začuo sam još neki glas, a nedugo potom, vidio i čovjeka u odijelu. Bio je to, ni manje, ni više, nego lokalni odbornik.
- Dobar dan - rekoh, onako iz rupe, odborniku.
- O, pa koga ja to vidim. Kako se ti tu nađe?
- Eto, idem putem, gledam svoja posla, razmišljam o nečemu, kad... rupa. Nisam bio ni svjestan šta me snađe - brzo odgovorih.
- Znao sam ja da će se ovo jednom dogoditi. Bogami, neće to moći tako. Rupa nije ničim obilježena, boli njih briga. Bilo je pitanje dana kad će neko upasti - iznervira se odbornik, što se moglo primjetiti samo po tonu kojim je govorio, ne i po njegovom licu - Ja sam upravo pošao na sjednicu Skupštine Opštine i, vjeruj mi, odmah ću na početku postaviti odborničko pitanje: "Zašto vlast dozvoljava ovakav nemar? Zašto ništa nije učinjeno da se ovo spriječi?"
- Pa, dobro, hvala Vam. Samo ne znam, da nije malo kasno sad to pitati?
- Možda jeste za tebe, ali ima i drugih ljudi u ovom gradu. Dok ove na vlasti malo ne pritisnemo, oni će raditi kao da je ovo njihova prćija. Ne može to tako. Odoh, sjednica samo što nije počela - reče i odmače se žurnim korakom.

I dalje nisam bio sam. Još uvijek je tu bio dječak, a pridružio mu se i jedan dokoni pas lutalica, koji je stajao pored dječaka i mahao repom. Nekoliko minuta nakon što je odbornik otišao, začuo sam zvuk vatrogasnih sirena i ubrzo se pored rupe parkiraše dva velika, crvena vatrogasna kamiona. Iz jednog iskoči vatrogasac u punoj opremi:

- E, čovječe, što nam napravi problem! - reče, čim je prišao rupi i osmotrio situaciju.
- Kakav problem?
- Stanica ostade prazna. Sad ako negdje bukne požar - ima sve da izgori. Svih deset nas je došlo ovdje. Niko nije ostao ni da se javlja na telefon.
- Kao da ste morali svi dolaziti i kao da ste morali doći sa dva kamiona? - pobunio sam se.
- Otkud smo znali šta ćemo zateći. Nego, dosta priče. Sad ćemo ti spustiti ljestve, pa se popni napolje - iznervirano odbrusi.
- Plašim se da to neće biti moguće. Mislim da sam slomio skočni zglob - rekoh mu.
- Ih, pa ne znam kako da ti pomognemo. Mi nemamo na kamionima onu korpu da spustimo u rupu. Jedino da zovemo Elektrodistribuciju i da pitamo imaju li oni vremena da dođu.
Vatrogasac se odmače nekoliko koraka od rupe, ali se brzo opet pojavi:
- Evo, sad sam zvao. Električari će brzo biti ovdje - dolaze sa korpom - zadovoljan je bio učinjenim.

I, zaista, ne prođe ni pet minuta, a još jedan kamiončić se parkira pored rupe, a radnik u plavom radnom kombinezonu mi reče da se povučem u stranu kako bi mogli spustiti korpu. Poslušno sam odskakutao na zdravoj nozi u sam ugao. Ali, kada se iznad mene pojavi korpa i poče da se spušta u rupu, vidjeh da su unutra dva radnika i da su zauzeli sav prostor. Pitao sam se ima li u korpi, uopšte, mjesta za mene. Čim je korpa spuštena, jedan od električara mi pruži neki papir i reče:

- Šefe, nisi platio struju; imaš dug koji moraš regulisati. Ne možemo te izvući dok ne platiš.
- Ali, nema ni desetak dana kako mi je stigao račun! Sve je plaćeno osim tog iznosa sa posljednjeg računa; to je nekih tridesetak maraka, čini mi se, a kakve veze sad ima račun za struju? - zbunjeno sam pitao.
- Ja stvarno ne znam, samo prenosim šta mi je rečeno u Upravi. Evo, ovo ti je nalog za isključenje s mreže. Zovi nekoga da plati i da ti donese uplatnicu - zaključi svoje izlaganje, kao da je upravo rekao nešto po čemu je izvedena komplatna logika kao nauka.
- Svašta. Kakve veze ima jesam li platio struju?
- E, pa, ništa nema veze. Kad bi mi tako gledali kroz prste svima, uskoro niko ne bi plaćao.
- Podnesite tužbu!
- Nema od toga ništa. Znaš i sam kakvi su nam sudovi. Razvuče se to i mi samo možemo da gledamo odakle nam vedro. Imamo i mi djecu koju hranimo - podigao je glas - Moramo se ovako snalaziti i koristiti svaku priliku da naplatimo potraživanja.
- Ali, kakve ovo ima veze sa naplatom? Da su vatrogasci imali korpu, vas niko ne bi ni zvao - nisam mogao da vjerujem u kakvoj sam se raspravi našao.
- Kakve ima veze? Sve ima veze s parama. Sve! Ništa više ne može mufte. Nego, rekoh ti, pokaži mi uplatnicu i odmah te vadimo. Direktor je izričito naredio da ti ne pomažemo dok ne platiš - jasno je pokazao da je došao kraj svakoj raspravi i pokazao radniku koji je, sa kamiona, upravljao korpom da ih podigne.

Korpa se počela dizati iz rupe kad se, nenadano, začuo povik:

- Stanite, šta radite? - bio je to još jedan odbornik.
- Čovjek ima neplaćen račun za struju - odgovori mu električar iz korpe.
- Jeste li vi normalni. Vraćaj to dole.
- Imam ja svog direktora koji mi određuje šta, kad i kako da radim.
- Slušaj ti, evo i Skupština je dala pauzu zbog ove situacije. Mene su poslali da provjerim šta se dešava. Ovi iz oppzicije su već počeli da nam prave probleme i da postavljaju pitanja:  Kako se moglo desititi? Što nisu postavljena upozorenja? Koliko je novca potrošeno za radove? Smjesta zovem vašeg direktora pa se s njim objašnjavajte.

Međutim, korpa je već bila izvučena napolje i razgovor se nastavio izvan rupe:

- Ne znam ja ništa. Direktor mi je dao izričite instrukcije. To ti s njim raspravi - uporno će električar.
- Halo, direktore. Šta ovo radite? Kakva je ovo priča oko neplaćenog računa? Izvadite odmah čovjeka iz rupe? Hoćete li da nas tuži, pa da imamo probleme ovdje? Da, da, znam ja da vi niste u nadležnosti opštine, ali ne zaboravite da mi i "gore" imamo uticaja. Dobro. Evo vam vaš radnik, pa to njemu prenesite - bijesnio je odbornik preko telefona najnovije marke.

Očigledno je direktor Elektrodistribucije izdao naređenje radnicima da me izvuku iz rupe, jer se korpa ponovo počela spuštati.

- Gospodine. Šta mislite ko je kriv za ovu situaciju? - sa oboda rupe, u kojoj sam se nalazio, gledali su me objektiv kamere i novinarka s mikrofonom u ruci.
- Za kakvu situaciju?
- Vi ste na dnu rupe, povrijeđeni, ko je kriv zbog toga? Krivite li vlasti ili izvođače radova?
- Da li  stvarno mislite da u ovom trenutku želim bilo šta komentarisati? - na pitanja sam odgovarao pitanjima.
- Razumijemo Vašu frustraciju, ali važno je da uperimo prstom u krivce - novinarka nije odustajala.
- Ostavite Vi mene na miru. Imate bitnijih stvari za izvještavanje.
- Ali, mi Vam pružamo priliku da prenesete poruku ljudima. Ovo što se danas Vama dogodilo, sutra se može desiti i drugima, a to sigurno ne želite - pokušavala je da zaigra na kartu moje empatije.
- Ostavite se toga. Treba ja da se osjećam krivim? Nisam ni za šta kriv i ne krivim nikoga. Eto, to je moja poruka. A sad me ostavite na miru ili ću urlati upomoć, pa poslije snimajte priču o tome zašto sam upao u rupu i počeo da zapomažem.
- Ali, gospodine...
- Šta, tačno, ne razumijete od svega što sam Vam rekao? Ostavite me na miru.
- Svašta. Kako biste se za mene zauzeli? - promrsila je novinarka sebi u bradu - Hajde, idemo, nema od ovoga ništa - rekla je snimatelju i demonstrativno se izgubila iz mog vidnog polja.

Snimatelj je slegnuo ramenima, kiselo se nasmijao i pošao za njom. U međuvremenu, za vrijeme rasprave sa TV ekipom, korpa sa radnicima Elektrodistribucije se ponovo spustila na dno rupe i obojica su, ovaj put, izašli i stajali pored mene:

- Možeš li ustati? - upitao je električar koji mi je maločas uručio račun - Ako ne možeš, mi ćemo pomoći.
- Ne treba ništa. Idite vi svojim putem. Ja ću ostati. Bolje mi je ovdje, nego napolju. Ne sviđa mi se ideja da se vratim gore.
Budan u snovima vs. sanjar na javi
<< 07/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

White rabbit


One pill makes you larger
And one pill makes you small
And the ones that mother gives you
Don't do anything at all
Go ask Alice
When she's ten feet tall

And if you go chasing rabbits
And you know you're going to fall
Tell 'em a hookah smoking caterpillar
Has given you the call
Recall Alice
When she was just small

When men on the chessboard
Get up and tell you where to go
And you've just had some kind of mushroom
And your mind is moving slow
Go ask Alice
I think she'll know

When logic and proportion
Have fallen sloppy dead
And the White Knight is talking backwards
And the Red Queen's "off with her head!"
Remember what the dormouse said;
"FEED YOUR HEAD"

People are strange


People are strange when you're a stranger
Faces look ugly when you're alone
Women seem wicked when you're unwanted
Streets are uneven when you're down
When you're strange
Faces come out of the rain
When you're strange
No one remembers your name
When you're strange x3
People are strange when you're a stranger
Faces look ugly when you're alone
Women seem wicked when you're unwanted
Streets are uneven when you're down
When you're strange
Faces come out of the rain
When you're strange
No one remembers your name
When you're strange x3
When you're strange
Faces come out of the rain
When you're strange
No one remembers your name
When you're strange x3

Bolesničke sobe

Preporučujem (ako mene pitate)

# Bačenih pogleda (u prazno)
136481