15.05.2018.

Bolesnička soba 312

Ležim u bolničkom krevetu sobe 312 i razmišljam kako se „preko noći“ sve promijeni. Do prije nekoliko godina  bio sam u stanju da biciklom idem na put dugačak 312 kilometara, a vidi me sad: u nalazima mi piše da sam sposoban samostalno, bez problema, hodati preko 300 metara. I to je nešto, ne proklinjem sudbinu, Bože moj.

Počelo je prije nekoliko godina kad sam nju upoznao - gospođicu M.S. Malo-pomalo me je preuzela, zauzdala i oborila s nogu. Došla je da mi bude životna saputnica i stalno mi stavlja do znanja da je ona gazdarica, da se ona za sve pita. Kao i uvijek, kada je u pitanju ženski rod, nemam izbora, nego da se pokorim i da slušam. Nikad nisam znao da se drugačije postavim prema ženama. Cijeli život su radile sa mnom šta su željele.

 

Prvi dan u sobi, ja, gospođica M.S. i cimer, kojem se ne sjećam imena, ležimo, razgovaramo i proučavamo okruženje. Sa gornjih spratova bolnice dopire stalna buka: bušilice bruje, čekići lupaju, radnici glasno razgovaraju – renoviranje je u toku. Pored prozora svakih deset minuta prolazi građevinski lift, kao po nekom voznom redu i u njemu čovjek koji njim upravlja. Nazvah ga Liftboj. Činilo mi se primjereno, a nikad do tada nisam vidio nekog vozača lifta. Bijeli mantili mile po hodnicima, a šarene pidžame se miješaju sa njima.

Cimer pokušava da uspostavi neki oblik komunikacije. Želi da se bolje upozna sa nama. U početku to prihvatam, ali, nakon što vidim da je cimer od onih ljudi koji su spremni raspravljati o svemu i svačemu, koji o svemu ima čvrsto mišljenje koje ništa ne može poljuljati, brzo odustajem, okrećem se čitanju knjige. Cimer je došao u bolnicu zbog čestih vrtoglavica, a pošto, kao građevinac, radi na visinama, poslali su ga da to razriješi prije nego što se vrati na posao. Vidi da sa nama nema ništa od razgovora, pa se okreće telefonskim pozivima; poziva sve redom iz imenika:

- Halo, evo me u bolnici. Nadam se da ću uskoro kući, ali izgleda da više neću smjeti na visinu. Kažu da mi je neka vena u glavi začepljena i da se to ne može operisati. Nisu mi radili snimanje, ali ne znaju šta bi drugo moglo biti...

 

- Halo, ležim u bolnici. Izgleda da sam ozbiljno bolestan. Neka vena mi je začepljena, a ne može se otčepiti.

 

- Halo, ma nisam još kod kuće i ko zna kad će me pustiti odavde. Izgleda da zadugo neću kuće vidjeti.

 

Otišao je tog popodneva i odmah su mi doveli drugog, mlađeg, tišeg cimera. Uvidjeh da ćemo se lijepo slagati. Pitam ga zašto je on završio u sobi 312? Reče mi da su ga poslali zato što ide ulijevo.

- Ne kontam! Kako ulijevo?! – pitam zbunjeno.

 

- Pa, eto, izaberem odredište, krenem prema vratima, recimo, a kad dođem i kad pogledam gdje sam stigao, ja se nalazim skroz lijevo od vrata. Izliječili su me, sad idem pravo, ali su me poslali ovamo da provjere u čemu je problem – objasni mi sa osijehom na licu, kao da i njega takvo stanje silno zabavlja.

 

Zapravo, godilo mi je njegovo prisustvo u sobi 312, nisam ostajao sam sa gospođicom M.S, a posumnjali su da i on ima svoju. Nisam se osjećao usamljeno, a nisam dobio nekoga da mi mrači, kuka i plače, kao prethodni cimer. Uskoro, nakon njegovog dolaska, soba 312 je postala soba za optimizam. Kad bi se nekome iz susjednih soba „skupilo“, kad bi im bilo potrebno neko olakšanje, topla riječ, utjeha, bilo šta, dolazili bi kod nas na dozu optimizma, smijeha, šale. Možda smo obojica pokušavali samo da otjeramo pomisao na predstojeću lumbalnu punkciju, koja nam je bila zakazana. Priznaćete, nije prijatna pomisao da vam neko zabija veliku iglu u kičmu, posebno jer su nam drugi, oni koji su to već završili, govorili da je to vrlo bolna i neprijatna procedura.

Stalno nam je neko bio u sobi: medicinsko osoblje, drugi pacijenti, a Liftboj je neumorno prolazio pored prozora. Poslije dva dana je počeo da pozdravlja, a kad bi prozor bio otvoren, upitao bi za zdravlje i dobacio poneku riječ. Počeše da nam dolaze i pacijenti koji su u došli u bolnicu, premda znaju kako je najbolje da se liječe, pa smo stalno slušali o liječenjima kanabisom, ubodima pčela, travarima... čak nam dođe i stariji čovjek i otkri nam sve tajne feng šuija. Ušao sam u raspravu s njim:

- OK, a kako to raspored stvari ili šta već, utiče na nas.

 

- Ne znam kako, ali znam da utiče. Može se osjetiti i na desetom spratu zgrade...

 

- Po čemu ti vidiš taj uticaj?

 

- Obrati samo pažnju na životinje i njihovo ponašanje. Pogledaj samo kako, recimo, ovce, stalno biraju položaj koji im najviše odgovara. Nije to slučajno. To je uticaj feng šuija – žustro je branio svoje stavove.

 

- Aha, a odakle ti ovce na desetom spratu?

 

Nije se dao pokolebati. Uporno je objašnjavao da stado ovaca pažljivo bira gdje će se rasporediti, upravo zbog uticaja feng šuija. Feng šui je dolazio tri-četiri puta u toku dana, a kad bi mu dosadilo da se raspravlja sa mnom (što je veoma zabavljalo mog cimera), zamijenili bi ga drugi pacijenti. Tup-tup, na primjeri. Dadoh joj taj nadimak, jer djevojka nije progovarala. Samo bi se pojavila u našoj sobi i sjela na jednu od slobodnih stolica. Poslije nekog vremena, ili bi ustala i otišla, ili bi neko došao po nju i odveo je. Jedini zvuk koji je proizvodila bio je bat njenih koraka koji je najavljivao njen dolazak, ili noću odzvanjao hodnikom – tup, tup, tup, tup.... Tup-tup je, jednom prilikom, kad su cimera odveli na neki od pregleda, ušla u sobu i otvorila njegov ormar i tupo buljila u njega, sve dok po nju nije došla njena sitna, crnomanjasta cimerka:

- Tup-tup, hajde sa mnom. Idemo nazad u sobu. Pustila bih te ja da se družiš, ali ti je tanka konverzacija – na šta je Tup-tup, bez riječi ustala i otišla za svojom cimerkom.

 

Kao i u bilo kojoj drugoj bolnici, tokom jutra, nakon vizite, većina stvari se dešavala, da bi, kako bi dan odmicao,  nama pacijentima preostajalo da pronalazimo načine kako da “ubijamo” vrijeme. Vizite su bile interesantne. Prvo bi se sestre „rastrčale“ po sobama i naređivale:

- Punjači ne smiju biti u utičnicama, stavite ih u ladice. Na stolićima smije biti samo flašica vode, sve ostalo sklonite. Otvorite prozor da zrak ulazi. Jeste li se svi umili, počešljali. Vizita je za nekoliko minuta, sve mora biti u najboljem redu.

 

Čovjek bi pomislio da, umjesto ljekara u bijelim mantilima, u vizitu dolaze pripadnici FBI u crnim odijelima. Ljekari su, naprotiv, uvijek nasmijani i ljubazni. Tokom vizite za svakog pacijenta odrede terapiju i preglede za taj dan, pritom uvijek se trudeći da ne kažu nešto neumjesno, ili da ne „istrče pred rudu“ sa nekim preuranjenim dijagnozama ili prognozama.

- Hajde, malo se raspremite da Vam pregledam reflekse – reče mi doktorica Majda jednog jutra – uh, što ti je dugačak čovjek – dodala je kad je vidjela da sam „duži“ od kreveta i da mi noge malo vire.

 

- Doktorice, ja bih, ako je moguće, da još neko vrijeme budem visok, a ne dugačak – sjetih se scene iz „Maratonaca“ ; učini mi se da je to duhovito.

 

Međutim, doktorica se zbuni i spetlja:

- Uh... ja... pa.... oprostite, nisam tako mislila.... Samo sam željela... tako ste visoki, nespretno sam se izrazila.

 

- >Ništa, ništa. Oprostite Vi, to je bio pokušaj da se našalim.

 

A bilo je smiješno, jer se cimer, na drugom krevetu, jedva uzdržavao da ne prasne u smijeh.

Puštali su nas da izađemo ispred bolnice, što sam često koristio. Izašao bih, stao ispred ulaza, ispušio cigaretu i popio kafu sa automata. Kako je vrijeme prolazilo, puštali su nas čak da odemo i dalje od bolnice, pa smo često odlazili do pekare udaljene oko pola kilometra. Bio je to nesvakidašnji prizor kad nas nekoliko pacijenata u pidžamama krene kroz grad, ili kad, tako obučeni, u pekari zauzmemo sto i jedemo burek. Pritom smo morali odgovarati na hiljade pitanja: odakle smo, šta nam je i slično.

Iznenada, u našu sobu, bez prethodne najave, dođe neki krupni ljekar u pratnji sestre i reče:

- Momci, vrijeme je za lumbalnu punkciju.

 

Objasni nam kakav položaj moramo zauzeti i da se, ni po koju cijenu, ne smijemo pomjerati. Položaj je bio sjedeći, što me je začudilo. Do tog  momenta sam imao predstavu da ćemo, tokom punkcije, ležati na krevetima.

- Ko će prvi, od vas dvojice? – upita doctor - ljudina.

 

Uvijek mi je bilo zanimljivo to što su ljekari, uglavnom, krupni ljudi, a ovaj koji se spremao da mi zabilje iglu u leđa mi se učini kao najveći kojeg sam ikad vidio. Na sreću, cimer se javi:

- Evo, ja ću – što mi je, moram priznati, odgovaralo. Možda sam sebičan, ali mi se svidjela ideja da prvo osmotrim proceduru.

 

Cimer se namjesti u sjedeći položaj na ivicu kreveta, ljekar mu prođe iza leđa i, nakon nekoliko sekundi, reče:

- Gotovo!

 

Ništa nisam vidio, ali sam zaključio da punkcija i nije toliko strašna. Bar se tako cimer ponašao. Dođe red i na mene. Namjestih se u isti položaj. Ljekar mi prođe iza leđa, a sestra me prihvati tako da se ne mogu pomjerati. Osjetio sam kao neki dodir na kičmi, nije bilo boli, a onda kad sam pomislio da je punkcija pri kraju, osjetio sam duž cijele kičme kao da mi je na kičmenu moždinu prespojen 110 kilovoltni dalekovod.

- Nemoj se pomjerati. Moraćemo sad ponovo – začuh glas iza leđa.

 

Nismo morali ponoviti. Nakon pet sekundi doktor reče:

- Ipak sam uspio. Ovo će biti dovoljno.

 

Na odlasku ljekar nam reče da naredna dva dana moramo provesti u ležećem položaju i da smijemo ustati samo da odemo u toalet. Moramo popiti “hektolitar” vode, a ako se ne budemo pridržavali uputstava, dobićemo izuzetno jake glavobolje. Naravno, nIsam poštovao instrukcije. Zbog toga me je Cimer stalno kritikovao, a drugi pacijenti, kad bi me vidjeli na hodniku, bi reagovali:

- Jesi li normalan? Vraćaj se u krevet. Znaš li kakvu glavobolju možeš dobiti?

 

Nisam dobio glavobolju, a Hercegovka, djevojka iz susjedne sobe, jeste, iako je ispoštovala sve savjete i poslušno odležala dva dana u krevetu. Njena glavobolja je, zaista, bila toliko užasna da sam sebi govorio kako imam više sreće nego pameti.

Pregledi se nastaviše; ljekari su se smjenjivali u našoj sobi ili bismo Cimer I ja odlazili njima “na noge” po brojnim ordinacijama. Provjeravali su nam svaki djelić tijela i postavljali hiljade pitanja. Lijepa djevojka, kardiolog po specijalnosti, me upita:

- >Da nemate možda erektilne disfunkcije? – učini mi se da nisam dobro čuo.

 

- Molim!

 

- Erektilne disfunkcije? – onako lijepa ponovi glasnije i razgovjetnije.

 

- Nemam, nemam – odgovorih kao iz topa.

 

Kako bih drugačije odgovorio. Baš kao što je neumjesno pitati ženu za godište rođenja, jednako je neumjesno upitati muškarca za erektilnu disfunkciju. I neumjesno i besmisleno; kao da bih joj ikada potvrdio.

- Možete provjeriti ako ne vjerujete – samo sam pomislio.

 

Pregledaše nam i oči i uši i grlo i nos, ali pregledi se nastaviše nesmanjenim intenzitetom. Na jednom mi otkriše brojne mitesere na leđima i pozvaše dermatologa da me posjeti u sobi. Došla je vremešna gospođa i bilo joj je zabavno:

- Ovo se rijetko viđa, ovoliki miteseri na leđima. Po podne dođite u moju ordinaciju. Uradićemo tretman radio talasima. Kad već provodite vrijeme na klinici, da iskoristimo priliku i da vas malo uljepšamo – osmijehu se.

 

Pa dobro, pomislio sam - simpatična žena. Propustio sam da primjetim da je u njenom osmijehu bilo nešto zlokobno.

Po podne sam sam otišao u dermatološku ordinaciju i, umjesto atmosfere iz salona ljepote, zatekao sam grupu studenata koji su okruživali ljekarku dermatologa, a koja je baš najavljivala moj dolazak i koja je objašnjavala kako će imati priliku vidjeti nešto što se, inače, može vidjeti samo u medicinskim enciklopedijama. Očekivao sam da će u ruci držati neku antenu za tretman radio talasima, ali ona je držala nešto što je izgledalo kao lemilica. I njene riječi nisu bile utješne:

- Odradićemo ovo iz nekoliko puta, da vas ne mučimo previše!

 

Vidim da je Đavo odnio šalu, međutim, šta sam mogao nego mirno poslušati i leći na stomak. Da je terapija radio talasima započela, zaključio sam kad sam osjetio bol na leđima, miris spaljenog mesa i kad sam čuo instrukcije koje je doktorka davala studentima:

- Vidite, morate ići ovako duboko, do kraja. Inače je sve ovo besmisleno raditi.

 

- Pa ne mora baš toliko duboko - mislio sam - neću se ja buniti.

 

Pade mi na pamet kako sam to jutro doručkovao čaj i krišku starog hljeba premazanu margarinom, koje su poslužili kao bolnički doručak, poput Džordža Orvela u periodu koji je opisao u “Niko i ništa u Parizu i Londonu”, kada je kao beskućnik išao od jednog do drugog londonskog prihvatilišta, baš zbog tog starog hljeba, čaja i margarina, a evo, već sad, nekoliko sati kasnije, prebacio sam se u ulogu Henrija Kinaskog, junaka Čarlsa Bukovskog. Meni su, baš kao i njemu u “Bludnom sinu” bušili leđa. Čovjek nikad ne zna kad ga život može staviti u ulogu književnog junaka.

Iz razmišljanja me je prenuo oštar bol:

- Evo, pogledajte ovdje kako su se tri mitesera povezali u jedan. U ovakvim situacijama moramo doći do sva tri korijena – iskusno je objašnjavala doktorica, a zatim, kao da se sjetila da sam i ja tu dodala je – ja se, gospodine Vama divim. Već smo uradili šezdesetak dubokih uboda, a Vi niste ni glasa pustili. Niste čak ni zastenjali.

 

- Šta da Vam kažem? imao sam dobre pripreme – odvratio sam.

 

- Ne razumijem! – bila je zbunjena moja “mučiteljka”.

 

- Dvadeset godina braka me je pripremilo da dobro podnesem Vaš zahvat.

 

Ordinacijom se prolomio smijeh, a i meni je šala, čini mi se, koristila, jer je, samo nekoliko minuta kasnije, doktorica objavila svima da će se tretman nastaviti sutra, jer mi se mora dati prilika da malo “odmorim”.

Vratih se u sobu 312 izbušenih leđa i krvave potkošulje. Moj novi izgled mi je koristio da poslije prepadam nove pacijente, one koji su tek došli i koje je interesovalo da li je lumbalna punkcija bolna procedura. Njima bih govorio:

- Morate samo paziti da budete baš mirni i neće biti problema. Ako ne budete mirni i stameni poput kamena, onda će vas bušiti i bušiti – pritom sam, naravno, pokazivao rane na svojim leđima.

 

Ali, kada bih vidio kakav efekat ostavljam na pridošlice, brzo bih objašnjavao da je to samo šala.

Dođe dan dvanaesti. U sobi 312 sam ostao sam, jer je cimer prethodni dan otišao kući. Meni se stanje primjetno pogoršalo i komentari medicinskog osoblja mi nisu nagovještavali da bih i ja mogao krenuti put svog doma. Ipak, tog jutra, nakon što mi je iskusna glavna sestra izmjerila pritisak i nakon što se našalila u svom stilu:

- 100 sa 70! Za gornji pritisak sam Vas častila, da se zna, da ne kažete da smo mi šrtice, došla je i posljednja vizita u bolesničkoj sobi 312 kojoj sam ja prisustvovao.

 

Doktorica Majda je dugo listala dokumentaciju, nekoliko puta je umno uzdahnula i konačno je rekla:

- Vi danas idete kući. Počnite spremati svoje stvari nakon vizite. Otpusna lista će Vam biti gotova oko podneva. Što se tiče Vašeg stanja, moraćemo sačekati nalaze pretraga. Međutim, odmah da Vam kažem, ja ne očekujem iznenađenja. Ovo je klasični slučaj i to u poodmakloj fazi. Mislim da Vam ovo mogu reći ovako direktno, jer vidim da ste Vi to već, otprilike, prihvatili. Još ćemo se mi viđati, a do tada pokušajte živjeti “punim plućima”, kao da Vam nije ništa.

 

Ostadoh sam u sobi 312. Brzo sam obukao svoju odjeću, spakovao svoje stvari i namjestio svoj krevet. Na prozoru se zaustavi građevinski lift i Liftboj sa šljemom na glavi, u prolazu dobaci:

- Je l’ to ideš kući?

 

- Samo otpusnu listu čekam.

 

Liftboj zaustavi lift, a zatim se vrati u nivo prozora:

- Pa, je li ti bolje?

 

- Nisam ni došao da bih se liječio, nego samo da ustanove šta mi je.

 

- Jesu li našli?

 

- Moram sačekati nalaze, ali otprilike, jesu.

 

- Nadam se da nije ništa opasno.

 

- Nije, nije, kažu da je to bolest od koje se ne umire, ali s kojom se umire.

 

- Pa, dobro. Mlad si čovjek. Imaš li porodicu?

 

- Imam.

 

- E, to je bitno. To ti je najbitnije u životu. Kad imaš nekog svog, kad imaš s kim da podijeliš patnju, ništa nije teško.

 

- Ljudino, hvala tebi što brineš za mene. Nekoliko puta smo se pozdravili dok si prolazio pored prozora, a ponašaš se kao da sam ti najrođeniji.

 

Stajao je, u svom liftu, s druge strane otvorenog prozora. Imao sam osjećaj da bi uskočio u sobu da se izgrlimo, samo da je imao malo više hrabrosti. Uskočio bi sigurno da se nije plašio šta bi mu sestre rekle kada bi ga vidjele kako se u radnom odijelu grli sa pacijentima. Umjesto toga gledao je tupo nekoliko trenutaka, stisnuo dugme, mahnuo u znak pozdrava i otišao gornjim spratovima.

Pokupio sam svoje stvari, preuzeo dokumentaciju i izašao iz bolnice. Okrenuo sam se prema otvorenom prozoru bolesničke sobe 312. Učinilo mi se da čujem odjek:

- Živi punim plućima, živi punim plućima, živi punim… živi…

 

Kroz taj odjek kao da se miješao još neki zvuk. Zastao sam. Oslušnuo sam. Da, bio sam u pravu:

- Tup, tup, tup, tup, tup….

 

Odvratio sam pogled i usmjerio ga na svoju lijevu stranu. Da, gospođica M.S. je iša ukorak sa mnom. Nasmiješila se kad je vidjela da je gledam i šapnula mi:

- Ništa se ti ne brini. Ja sam sad s tobom – biće nama lijepo.

 

 
Liftboj
Budan u snovima vs. sanjar na javi
<< 05/2018 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

White rabbit


One pill makes you larger
And one pill makes you small
And the ones that mother gives you
Don't do anything at all
Go ask Alice
When she's ten feet tall

And if you go chasing rabbits
And you know you're going to fall
Tell 'em a hookah smoking caterpillar
Has given you the call
Recall Alice
When she was just small

When men on the chessboard
Get up and tell you where to go
And you've just had some kind of mushroom
And your mind is moving slow
Go ask Alice
I think she'll know

When logic and proportion
Have fallen sloppy dead
And the White Knight is talking backwards
And the Red Queen's "off with her head!"
Remember what the dormouse said;
"FEED YOUR HEAD"

People are strange


People are strange when you're a stranger
Faces look ugly when you're alone
Women seem wicked when you're unwanted
Streets are uneven when you're down
When you're strange
Faces come out of the rain
When you're strange
No one remembers your name
When you're strange x3
People are strange when you're a stranger
Faces look ugly when you're alone
Women seem wicked when you're unwanted
Streets are uneven when you're down
When you're strange
Faces come out of the rain
When you're strange
No one remembers your name
When you're strange x3
When you're strange
Faces come out of the rain
When you're strange
No one remembers your name
When you're strange x3

Bolesničke sobe

Preporučujem (ako mene pitate)

# Bačenih pogleda (u prazno)
131748