21.10.2010.

Lijek

Kad svijest zaključa sve brave moje,
Kad sreća postane kovačeva stega,
Kad kosti počnu godine da broje,
Kad ne vidim dalje od ledenog brijega...

Kad bol krene daleko da boli,
Kad krv kroz vene radi reda teče,
Kad mozak ovaj samo noći voli,
Kad život u oku svoje jaje peče...

Kad prsti drhte i krenu da mrznu,
Kad suva usna odjednom poplavi,
Kad se stari snovi u napade drznu,
Kad se bitke biju u umornoj glavi...

Kad pogled svaki ožiljak pravi,
Kad utrobu riječ bezdušno cijepa,
Kad kožu prekriju naduvani mravi,
Mislim na tebe... Oh, kako si lijepa.

17.10.2010.

Sedam života u lanenoj vreći

Čestitajte mi. "Sedam života u lanenoj vreći" je naslov moje prve objavljene knjige.

U sedam tematskih cjelina, koristeći različite literarne forme, djelimično sam pokušao opisati život, ljubav i društvo. Knjiga je tvrdog poveza, ima 128 stranica i štampana je, kao poklon mojoj kćerki, u jednom primjerku. Pošto je ona u zbunjujućim godinama Fejsbuka, Fashion TV-a i Britni Spirs, nadam se da ću je ovim unikatnim poklonom zainteresovati za pisanu riječ.

Mogu li se, konačno, smatrati piscem? :)

11.10.2010.

Slika

Prazni detalji na tamnom platnu,
Govore bojom sa starih slika.
Pričaju o ovom nestalnom klatnu,
Opisuju ljubav jednog jadnika.

Hladni, na zidu, prašnjavi zbore,
Očima koje dubinu traže.
Ljubavi gase u strasti kad gore;
Iskustvom svojim čuvaju straže.

Motre na onog što bolan jeca,
Što glumi ponos, a gubi nadu.
Čuvaju istinu, u rukavu keca,
Kad nevješt vrabac bude u padu.

I opet, noćas, pjevaju glasno,
Opominju usnula sjećanja lijena.
Dajte mu oprez dok nije kasno,
Život je gladna, hrabra hijena.

Prazni detalji na platnu tamnom,
Smiju se sreći što njega kune.
Lutaće vječno po svijetu ravnom,
Jer duša jadnika nikad ne trune.

10.10.2010.

Nekultura prema multikulturi

Nekulturni golub sere po glavi multikulturanog čovjeka, dok je on zauzet izgradnjom svijeta.
 

08.10.2010.

Tebi u inat

Hoću da budem sirovina teška.
Tebi u inat, tebi u inat.
Da budem tvoja najveća greška.
Tebi u inat, tebi u inat.

Ne želim tvoje fine manire
Tebi u inat, tebi u inat.
Iz nosa hoću sline da vire.
Tebi u inat, tebi u inat.

(refren:)
Hoću da budem:
Prljav, čupav, masan k'o loj,
Poderan, zgužvan, da smrdim na znoj.
Neću da nosim moderni kroj.
Hoću da budem do kraja svoj.

Okolo želim gomilu smeća.
Tebi u inat, tebi u inat.
Da izgledam kao lanena vreća.
Tebi u inat, tebi u inat.

Neću da se svako jutro brijem.
Tebi u intat, tebi u inat.
Hoću s bendom da sviram i pijem.
Tebi u inat, tebi u inat.

Hoću da budem:
Prljav, čupav, masan k'o loj,
Poderan, zgužvan, da smrdim na znoj.
Neću da nosim moderni kroj.
Hoću da budem do kraja svoj.

(bridge:)
Tvoja je hrana stalna galama,
a moja ovaj vazduh u nama.
Glumi i dalje da si dama,
sve dok stvarno ne ostaneš sama.

Hoću da budem:
Prljav, čupav, masan k'o loj,
Poderan, zgužvan, da smrdim na znoj.
Neću da nosim moderni kroj.
Hoću da budem do kraja svoj.

(Outro:)
U inat tebi živjeću sebi.

07.10.2010.

Otvoreno pismo

Poštovani,

    Pokušavao sam da ignorišem, ali pošto vidim da se problem neće tek tako riješiti, prinuđen sam da napišem ovo pismo i da apelujem na vašu ljudskost. Riječ je o problemu sa tetrapak ambalažom za vaše mlijeko.

    Naime, već dugi niz godina za pripremanje nes kafe koristim isključivo vaše mlijeko. Neki će reći da je svako mlijeko istog ukusa, ali, eto, ja koristim baš vaš proizvod. Svaki put kad mi je prijeko potrebna jutarnja kafa, kad mi se, nakon burne noći, ruke tresu zbog nedostatka kofeina, a pri tome moram otvoriti novo pakovanje vašeg mlijeka, procedura se zakomplikuje. Ugrađeni "mehanizam" za jednostavno otvaranje pakovanja ne radi kako treba. Ona mala aluminijumska folija, odmah ispod plastičnog poklopca, uvijek se otkine u postupku, pa otvaranje mlijeka moram obaviti nekim oštrim predmetom koji mi se nađe pri ruci (nož, šrafciger...). Moram naglasiti da mi taj komadić aluminijuma, u momentima kad mi je kafa životno neophodna i kad mi je jednostavnost svega oko mene od presudnog značaja, zadaje mnogo problema. Izgleda da je mašinu za pakovanje potrebno malo naštimovati; čini mi se da se folija ne centrira dobro, prije nego što se preko nje zalijepi plastični poklopac. Molim vas da pošaljete slobodnog radnika da podesi mašinu za pakovanje.

    Znam, reći ćete da pretjerujem, ali u zemlji sa ovoliko problema možemo rješavati bar ove jednostavne, za početak je i to dovoljno.

Srdačno pozdravljam,
Vaš Čika Avejk

04.10.2010.

Kukavica

S prvim sunčevim zracima provirih kroz prozor. Vidim kako se ljudi razdragano kreću ulicama, u rijekama koje se slivaju prema biralištima. Osmijesi na njihovim ozarenim licima govore koliko su ti ljudi srećni. Došao je dan kad odlučuju o svojoj sudbini, kad ucrtavaju svoje iksiće uz imena svojih idola.

Uhvati i mene euforija. Prijatno osjećanje me obuzima, nakon toliko vremena. Izbori su to, nije šala. Trčim u kuhinju da zbrzim kafu i sendvič; nikad ukusniju kafu nisam popio.

Dok pijem kafu, razmišljam o svojoj veličini. Kako sam ja važna ličnost?! Ja, mali, obični čovjek, ni po čemu poseban, dostojan sam odlučivati ko će biti Izabrani. Ja odlučujem ko će se za sve pitati. Ja određujem ko će nas predstavljati u Ujedinjenim nacijama, ambasadama, zvaničnim posjetama i parlametarnim komisijama. Ja! Osjećam se kao da sam ja predsjednik svega.

Kafa je veoma ukusna, kao rijetko kad, ali, ipak, ne mogu više čekati. Smjesta moram glasati, jer nestrpljenje koje osjećam prijeti da pokvari ugodni trenutak mog postojanja na dan izbora. Skačem, ostavljam nedovršene kafu i sendvič. Oblačim svoje jedino odijelo i, između crvene i žute, biram crvenu kravatu. Šiljim bradu da ne bude raščupana kao i obično, a u uho uvlačim manje sjajnu alkicu. Ovako važan, ja danas mora izgledati lijepo i dostojanstveno. Danas je izuzetak. Danas odijelo čini čovjeka.

Moje biračko mjesto je veoma blizu, odmah tu, iza ugla. Šteta! Da je bar 300 metara dalje. Bilo bi lijepo šepuriti se među svim tim ljudima ovako obučen. Istovremeno sam u sebi počeo pjevati pjesmicu: "Paun pase, trava raste. Paun moj... paun moj". Baš šteta! Čini mi se da sam čekao u redu za glasanje samo nekoliko sekundi nakon što sam izašao iz haustora. Ali, nema veze. Tu sam, na glasanju, zajedno sa ostalim važnim ljudima koji odlučuju. Ispred mene je tinejdžerka, tek je napunila osamnaest, ustreptala, jedva čeka da dođe na red. Iza mene gunđa neki čovjek. Žena ga je natjerala da napusti monotoniju nedjeljnog iščitavanja novina i izležavanja u fotelji. Gunđa kako je radio cijelu sedmicu, a sad mora da stoji u redu, ne može da odmori, kako kaže. Svakakvih ljudi ima na ovom Svijetu, ja kažem. Ovakvu čast, biti u redu sa ostalim velikim ljudima, on bi mijenjao za dva sata "valjanja" po kući u gaćama i potkošulji. Htjedoh mu reći da je mogao bar da se obrije, da obuče nešto lijepo i da prestane da gunđa, ali sam odustao od namjere. Ne želim da mi bilo ko kvari ugođaj.

Zabranjeno unošenje: pištolja, telefona, hrane i grickalica... tako piše na vratima. He, pametnih li ljudi. Stvarno, kad razmislim, ne znam šta je od ovih stvari više ljudi odvelo u smrt. Znaju oni da će sve biti mirno ako se ljudima oduzmu: pištolji, telefoni, hrana i grickalice. Na drugom plakatu je izvod iz krivičnog zakonika. Začudo, nigdje nema kazne za one koji ne glasaju, sve bih ja to na Goli otok. Hoćete da drugi "potegnu" za vas... e, pa, ne može. Dosta je bilo skrivanja iza tuđih zasluga. Zakon treba hitno mijenjati. Glasanje mora biti obaveza, od državnog značaja.

Došao je red na mene. Dok prolazim kroz vrata, trema me obuzima. Nije lako nositi toliku odgovornost. Sudbina miliona ljudi zavisi od mojih odluka, ali pokušavam biti miran. Ne želim da neko primjeti moju neodlučnost. Prokleta kravata me odaje. Po njenom kretanju se jasno primjeti moje ubrzano disanje. Predsjednik biračkog mjesta me je prepoznao i čini mi veliku čast javno me pozdravljajući. Dajem ličnu kartu i član me brzo pronalazi u spisku. Svečano potpisujem da sam bio prisutan na glasanju. Šteta što nema fotoreportera kao kod svih važnih ljudi kad nešto potpisuju, posebno u svečanim prilikama kakva je ova. Drugi član mi dodaje glasačke listiće. To je to. Dobio sam moć, držim je u svojim znojavim rukama. Šta sad da radim? Na sekund sam razmotao jedan od listića i vidio silna imena. Koga da odaberem? Kome da u ruke povjerim sudbinu naroda. Kroz misli mi prođoše slike rata. Krvavi ljudi, gladna i bosa djeca plaču u naručjima svojih majki, kolone onih koji su ostali bez krova nad glavom lutaju bez cilja i nade... Šta da radim? Ako pogriješim, sve ove slike ponovo mogu postati stvarnost.

Skamenio sam se nasred glasačkog mjesta. Ne ja to ne mogu! Nazovite me kukavicom, ali ne mogu ja o svemu odlučivati. Strah me je. Treći član mi prilazi i govori mi da bih se trebao sakriti u onu kartonsku kutiju i odlučiti. On i ne sluti kroz šta ja prolazim. Potpuno ga ignorišem i odlazim prema glasačkoj kutiji sa praznim listićima u ruci. Gospođa, koja kontroliše da li ljudi dobro ubacuju svoje odluke u rupu glasačke kutije, mi reče da bih prvo morao popuniti listiće, ali nisam je slušao. Ubacio sam svoju prazninu u zakatančenu kutiju, u mrak tankog proreza.

I, poslije svega, sjedim u stanu, u svojoj fotelju, u gaćama i potkošulji, tužan, jer sam kukavica. Nikad više neću obući odijelo i staviti crvenu kravatu. Nikad više neću zašiljiti bradu. Nisam to zaslužio. Vodite me na Goli otok!

02.10.2010.

Bilo je to nekad davno

Shvatam da je Univerzum nastao u Velikom prasku, da sve potiče iz jedne tačke, singularnosti, pa čak i prostor i vrijeme. Ali, ne shvatam šta je svemu prethodilo. Rekoše mi da ništa nije prethodilo, jer ni vrijeme nije stvoreno prije stvaranja vremena. To nešto, preteča svega, postojalo je nigdje, jer u vremenu prije početka vremena nije bilo ni prostora. Eto, Veliki prasak bijaše. Od tada se sve brže širimo u nedogled već 13 i kusur milijardi godina. Rodismo se na ovoj planeti i počesmo misliti. Neke stvari shvatismo, ali neke, vjerovatno, nikad nećemo. Osjećam se kao pećinski čovjek koji pokušava razumjeti kakva ga sila sputava u kretanju tokom vjetrovitih dana, zašto Sunce "gori" na nebu, šta to tutnji i sijeva u oblacima i odakle tolika vodurina (kiša) na nebu. Baš tako se osjećam u pokušajima da vidim iza vidljivog, da spojim mikro i makro u prirodi, da vratim sat u besmisao njegovog postojanja. Upitah i nju šta ona o svemu misli, a ona će na to:

- Ej, kosmonaut, spusti se časkom na Zemlju i skokni po to mlijeko.

Budan u snovima vs. sanjar na javi
<< 10/2010 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

Poezija

Bolesničke sobe

Odzvanja u mislima...

Preporučujem (ako mene pitate)

# Bačenih pogleda (u prazno)
186448