26.09.2010.

Budan u snovima vs. sanjar na javi

Svjestan da nikad neću postati bogat i slavan, ulazim u svoj omiljeni holivudski bar, u potrazi za dobrim alkoholom, a sve dok čekam da me spoznaja o svrsishodnosti "pogodi". Kao i obično, u baru sjedi nekoliko sumornih pogleda, usmjerenih u svoje čaše. Kroz tamu prolazim između njih, ne zagledam ih mnogo, sve sam vidio toliko puta, i krećem se prema barmenu koji već dohvaća flašu sa rumom. Ipak, danas nije sve kao i obično. Nešto mi odvraća pažnju prema uglu bara, prema jedinom separeu. Tamo je sjedila ona, sama, visoka, plava djevojka, obučena u ružičasto. Kunem se da je prostor oko nje svjetlucao u mraku.

Vođen nekom silom, promijenih pravac kretanja. Zaboravih za rum i barmena i uputih se prema njoj. Kad joj priđoh, podiže glavu i obrve, pogleda me pravo u oči, očekujući šta ću reći.

- Zdravo. Ovaj... umoran sam. Mogu li sjesti pored tebe da se malo odmorim? - rekoh smušeno, očekujući da će me bez razmišljanja odbiti.
- Naravno - reče. - Ako mi vjeruješ, zapravo, i ja baš odmaram. Društvo će mi dobro doći.

Dobro sam je osmotrio dok sam se smještao odmah uz nju. Predivna žena, odmah tu uz mene. Razmišljam da je smjesta zaprosim.

- Jesi li za piće? - prekinu moja razmišljanja. - Uz piće se ljudi bolje odmaraju.
- Piće ne odbijam! Posebno ne u ovakvim okolnostima - odgovorih bez skrivanja oduševljenja razvojem situacije.

Ona se okrenu prema barmenu, mahnu mu rukom i zatraži dva dupla ruma. U međuvremenu, kosa joj se poigravala pred mojim zbunjenim izrazom lica. Preispitivao sam jutrošnje događaje. U sjećanjima sam pokušavao prizvati trenutak kad sam ustao iz kreveta. Možda još sanjam, možda sam i budan? Oko toga se često dvoumim.

- Eto - nastavi nakon što je okončala signalizaciju sa barmenom. - I to smo riješili. Koliko ti je godina? - upita i obori me na koljena osmijehom koji je uslijedio.
- Sasvim dovoljno. Tebi?
- Takođe, dovoljno.

Gotovo je. Za nekoliko rečenica ću je zaprositi. Biti na korak od ispunjenja snova, a ne preduzeti ništa! Ta misao mi je izazivala paniku. Zaprosiću je, pa šta bude!

- Mogu li te uzeti za ruku? - imao sam neodoljivu želju da je dodirnem.
- Zašto pitaš? Dovoljno ti je godina, veliki si dječak, a velikim dječacima je dozvoljeno raditi što žele.

Uzeh je za ruku, bojažljivo, obuzet nedefinisanim strahom. Možda mogućnošću da sve ovo, ipak, sanjam i da se svakog časa mogu probuditi u svojoj tijesnoj sobi sa pogledom na autobusku stanicu. Ali, njen dodir me je smirio. Ovo što sam osjetio kad sam je dodirnuo se ne može sanjati. Zaprosiću je odmah, nema više odlaganja.

- Imaš tople ruke... - započe ona, ali ne završi rečenicu.

Nestala mi je pred očima. Sjedio sam posve sam u separeu, sa rukama u neprirodnom položaju, kao da nekog držim za ruku. Na mjestu gdje je prije nekoliko trenutaka ona sjedila, ostalo je samo magličasto svjetlucanje, ali i ono je savim iščezlo dok sam shvatio da pored mene nema nikoga. Gdje je nestala? Da li je stvarno bila tu, ili sam je izmislio, napravio od svojih snova da me zbunjuje na javi?

- Momčino, hoćeš li ti uzeti svoje piće? - začuh barmena koji je zauzeo ljutit i ratoboran stav. - Ne misliš da ću ti ga ja donijeti? Idi na neko otmjeno mjesto ako očekuješ takvu vrstu usluge!

Umjesto nekog odgovora, ustao sam i krenuo sam prema šanku, putem koji vodi između sumornih lica koja bulje u svoje čaše. Za šankom su me čekala dva dupla ruma...

Vjerovali, ili ne, ovo što pričam se stvarno dogodilo. Samo, nisam siguran da li je to bilo u snovima, ili na javi. Uostalom, da mi ko vjeruje, ne bih ni pričao.

Budan u snovima vs. sanjar na javi
<< 09/2010 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930

Poezija

Bolesničke sobe

Odzvanja u mislima...

Preporučujem (ako mene pitate)

# Bačenih pogleda (u prazno)
186442