Priroda je nevjerovatna. Kraj izjave... tačka.

Prirodni, evolutivni, koncept razvoja živih bića je jedna od najvećih misterija univerzuma. Naizgled je jednostavno... geni, sazdani od aminokiselina, tvore nasljedni materijal koji, iz generacije u generaciju, "proizvodi" bolje (sposobnije) jedinke. Međutim, onima koji su samo malo zagrebali ispod površine, otvara se hiljade pitanja.

Na primjer, ljudski organizam ne sadrži dovoljno velik genom da bi se opisale sve fiziološke osobine jedinke čovjeka. U obzir neću uzimati karakterne osobine koje su, pretpostavljam, takođe fiziološki zavisne (sinaptička struktura mozka najvjerovatnije određuje i karakterne osobine. Nešto više od 20 hiljada gena sadržanih u ljudskom genomu je nedovoljno da se zapiše "tehnički crtež" čovjeka. Daleko nedovoljno.

Mozak čovjeka, prema istraživanjima, posjeduje oko 100 milijardi neurona i oni su međusobno povezani kompleksnim vezama. Sa druge strane, mozak mrava je sačinjen od "samo" 300 hiljada neurona. Ukoliko bismo, uz pomoć neuronskih mreža i genetskih algoritama, pokušavali evoluirati mozak mrava metodama koje su trenutno poznate, bio bi neophodan genom od najmanje isto toliko gena. Zato, priroda je pronašla način da opiše čovjeka matematičkim formulama, a ne jednostavnim kodiranjem, čuvanjem informacija. Ne bih mogao objasniti kako je to drugačije moguće. Umjesto detaljnih planova za "izgradnju" bilo kog organa, recimo, zapisana je samo formula (ili zakon) na osnovu kojeg se sve ostalo izvodi.

Kako bilo, da bismo emulirali samo jedan ljudski mozak, koji bi imao tek približnu moć obrade podataka kakav ima mozak svakog od nas, bilo bi neophodno na neki način sve računare svijeta umrežiti u jedan i sve informatičke resurse usmjeriti samo na to.

Ipak, i najjednostavnije računarske neuronske mreže mogu pokazati zapanjujuće rezultate. Samo tri neurona u vezi su u stanju donositi osnovne logičke odluke. Vještačka mreža od nekoliko desetina, ili stotina neurona je već u stanju da raspoznaje glasovne komande, rukopise, lica sa fotografija, ali... i dalje stoji:

Priroda je nevjerovatna... tačka.

Ovaj keks krcka pod zubima, topi se u ustima, jezik ga gura u dubinu grla i u času nestaje. Sjećanje na njega traje još nekoliko trenutaka. Ali, "odigrao" je svoju životnu ulogu. Podario je trenutak slasnog zadovoljstva... ni više, ni manje.

Kad svijest zaključa sve brave moje,
Kad sreća postane kovačeva stega,
Kad kosti počnu godine da broje,
Kad ne vidim dalje od ledenog brijega...

Kad bol krene daleko da boli,
Kad krv kroz vene radi reda teče,
Kad mozak ovaj samo noći voli,
Kad život u oku svoje jaje peče...

Kad prsti drhte i krenu da mrznu,
Kad suva usna odjednom poplavi,
Kad se stari snovi u napade drznu,
Kad se bitke biju u umornoj glavi...

Kad pogled svaki ožiljak pravi,
Kad utrobu riječ bezdušno cijepa,
Kad kožu prekriju naduvani mravi,
Mislim na tebe... Oh, kako si lijepa.

Čestitajte mi. "Sedam života u lanenoj vreći" je naslov moje prve objavljene knjige.

U sedam tematskih cjelina, koristeći različite literarne forme, djelimično sam pokušao opisati život, ljubav i društvo. Knjiga je tvrdog poveza, ima 128 stranica i štampana je, kao poklon mojoj kćerki, u jednom primjerku. Pošto je ona u zbunjujućim godinama Fejsbuka, Fashion TV-a i Britni Spirs, nadam se da ću je ovim unikatnim poklonom zainteresovati za pisanu riječ.

Mogu li se, konačno, smatrati piscem? :)
 

Prazni detalji na tamnom platnu,
Govore bojom sa starih slika.
Pričaju o ovom nestalnom klatnu,
Opisuju ljubav jednog jadnika.

Hladni, na zidu, prašnjavi zbore,
Očima koje dubinu traže.
Ljubavi gase u strasti kad gore;
Iskustvom svojim čuvaju straže.

Motre na onog što bolan jeca,
Što glumi ponos, a gubi nadu.
Čuvaju istinu, u rukavu keca,
Kad nevješt vrabac bude u padu.

I opet, noćas, pjevaju glasno,
Opominju usnula sjećanja lijena.
Dajte mu oprez dok nije kasno,
Život je gladna, hrabra hijena.

Prazni detalji na platnu tamnom,
Smiju se sreći što njega kune.
Lutaće vječno po svijetu ravnom,
Jer duša jadnika nikad ne trune.

Nekulturni golub sere po glavi multikulturanog čovjeka, dok je on zauzet izgradnjom svijeta.