14.02.2019.

Daltonija

  

    Fasada te zgrade sa četiri stana je bila narandžasto-plava. Poslovođa, koji je odabrao boje prilikom renoviranja, je smatrao da je to veoma moderna kombinacija. Vidio je na televiziji da su neke zgrade u inostranstvu tako obojene. Odabir boja je odraz njegove želje da ugradi dio svijeta u svoj rodni gradić.

    Tako je zgrada sa četiri stana vidljivo narušavala monotoni sklad centra malog grada u kojem se nalazila. Mještani je prozvaše Daltonija iz nekoliko razloga: jer su htjeli da naglase da imaju više ukusa od poslovođe, jer su morali da naglase ironiju malog mjesta i jer, počesto, nisu imali pametnijeg posla od davanja imena zgradama. Uglavnom, Daltonija se lijepo uklapala u sredinu.

    Zgrada je, smještena između pošte i Doma penzionera, bila od onih tipičnih malih jednospratnica, toliko rasprostaranjenih po našim malim mjestima, sa po dva stana u prizemlju i na prvom spratu. Imala je mali neuredni vrt sa nekoliko šimšira, olinjalih ruža i dotrajalom klupom, koji je presijecala uska asfaltna staza. Iza zgrade su čučale složene gomile drva, iznad kojih su, kao zastave, uvijek lelujali razapeti štrikovi, načičkani opranim vešom. Osim ponekog psa lutalice, dokone mačke i nezainteresovanog insekta, iza Daltonije nije bilo prometno, pa su se: potkošulje, gaće različitih boja i veličina, poderane čarape i slični dijelovi odjevne kolekcije stanara, spokojno sušili, ne brinući za moguće tračeve i ne otkrivajući detalje o ekonomskom položaju svojih vlasnika.

    Ispred zgrade se upravo parkirao automobil i iz njega je svoje cijenjene noge ispružio anketar Republičkog zavoda za statistiku. Dok je napuštao svoj udobni automobil, dobro je osmotrio Daltoniju i pomislio kako ga život kažnjava, jer ga dovodi na ovakva mjesta. Nije se potrudio da zaključa vrata službenog automobila; osiguran je od svega, a ako bi i bio ukraden, ko može dokazati da u trenutku krađe nije bio zaključan. Krenuo je kroz neugledni vrt asfaltnom stazom koja vodi prema ulazu u Daltoniju, pored dotrajale klupe, na kojoj je, baš u tom trenutku, sjedila jedna starica. Bila je obučena kao i svaka druga starica, ni po čemu različita, te anketar nije smatrao da je vrijedna bilo čega, osim letimičnog pogleda i hiper-super-ekstra-blic analize. Našavši se pred ulaznim vratima, anketar je sve formulare, koje je nosio sa sobom, prebacio u lijevu ruku, a desnom se pozlužio kako bi pridržao vrata pri ulasku. Zakoračio je u haustor Daltonije.

    Unutrašnjost zgrade nije bila naročito osvijetljena, ali je bilo dovoljno svjetlosti da anketar zaključi kako je čistoća samo povremeno na dnevnom redu Kućnog savjeta. Da se razumijemo, nije tu bilo mnogo prljavštine, ni zidovi nisu bili ukrašeni natpisima „T. voli D." i slično, nego je kriterijum anketara bio nešto pooštren. Anketar je, znate, bio jedan od onih koji su smatrali da državni službenici moraju svima služiti za primjer, pa čak i u, naizgled, beznačajnim stvarima, kao što je pitanje lične i kolektivne higijene. U svakom slučaju, anketar je osjećao, na osnovu prvog utiska, da mu posao u ovom ulazu neće biti jednostavan. Nedjeljno jutro, šarena zgrada, nečistoća u haustoru, sve je mirisalo na neljubazan prijem kod stanara. A on je samo radio svoj posao: anketirao, sakupljao društveno mišljenje, radi određivanja važnih državnih strategija. Uvijek mu je smetao nedostatak razumijevanja za važnost posla koji obavlja. Težio je da procijeni na kakav će prijem naići, prije nego što zakuca na određena vrata i da prvo odradi teži dio posla. Međutim, ovog puta, nije bio u mogućnosti da bilo šta zaključi. Vrata oba stana u prizemlju su izgledala identično, bez pločica sa imenima stanara, čak su i otirači, na kojima je pisalo: „Welcome", bili potpuno isti. Ipak, anketar se nije dao zbuniti, već se ranije nalazio u sličnim situacijama, pa je, budući da je dešnjak, pokucao na desna vrata.

    Anketar je čekao nekoliko trenutaka i za to vrijeme je pet puta premjestio oslonac sa desne na lijevu nogu i obrnuto, prije nego što je, iz unutrašnjosti stana, začuo zvuke koji su označavali da bi neko od stanara uskoro mogao otvoriti vrata. I, kao i obično, osjećaj ga nije varao. Vrata se otvoriše tek toliko da bi iza njih mogla proviriti raščupana, kosata i bradata glava, koja je, bez obzira koliko je čudnovato izgledala, dokazala da je sposobna i za komunikaciju, izgovorivši:
- Da?

Anketaru je to bilo dovoljno, pa je automatski otpočeo sa toliko puta ponovljenim uvodnim govorom:
- Dobar dan želim. Dozvolite, ja sam anketar Republičkog...

    Nije stigao završiti drugu rečenicu. Glava se povukla nazad u stan, a vrata su se zalupila napravivši popriličnu buku, koja je još nekoliko trenutaka odjekivala haustorom. Anketar se, naravno, nije mnogo začudio. Bio je to samo još jedan u nizu sličnih primjera koje svakodnevno posmatra. Zbog prirode i važnosti svog posla, bio je obavezan pokušati ponovo, te je još jednom zakucao, ovaj put za stepen snažnije, ali, ipak, ne previše snažno, jer bi, u tom slučaju, kod stanara izazvao gnijev, umjesto strahopoštovanja prema državnom službeniku, koje je želio izazvati. Prizor od prije nekoliko trenutaka se ponovi, vrata se otvoriše, a čupava glava još jednom „ispade" u haustor i reče:
- Da?
- Izvinite ako smetam. Znam da je nedjelja, ali ovo je zaista važno. Cilj ove ankete je...

    Anketar je i drugi put bio bezobzirno prekinut u svom izlaganju. Ovaj put je glava, prije nego što se „povukla" iz haustora i prije nego što su se vrata ponovo zalupila, anketaru, vjerovatno u svojstvu neke vrste mišljenja, isplazila jezik i time ga, u potpunosti uspjela zbuniti.

    Državni službenik nije ranije iskusio ništa slično. „Kopao" je po sjećanju i zaključio da je ovo jedinstven slučaj u njegovoj trogodišnjoj anketnoj karijeri. Dešavalo se da naiđe na salvu psovki, na žalbe zbog kašnjenja penzija, čak je jednom optužen da prikuplja podatke za sekte, ali nikad nije dobio samo dvoje „Da?" i poduži jezik.

    Malo zbunjen, okrenuo se prema vratima stana koji se nalazio preko puta i pokucao. Ponovo je čekao nekoliko sekundi, a onda, kad je začuo škripu otvarajućih vrata, na osnovu iskustva, zaključio da tu živi samo žena ili porodica čija je glava poprilično lijena. Naravno, nije pogriješio, a i kako bi mogao pogriješiti sa tolikim isustvom kucanja na vrata.

    Ova vrata su se širom otvorila, ne samo polovično kao prethodna, i pred njim se prikazala mnogo ljepša slika od one od prije nekoliko trenutaka; pred njim je stajala mlada, veoma lijepa djevojka, ne baš naspavana i ne baš lijepo obučena, ali sasvim privlačna za njegov ukus. Odmah je anketar zaboravio na malopređašnje iskustvo sa komšijom ove divne pojave, te je namjestio jedan od najljepših osmijeha u državnoj službi.
- Dobar dan želim. Dozvolite, ja sam anketar Republičkog... - ponovo nije stigao završiti drugu rečenicu svog uvježbanog govora.
- Je li to u pitanju neka anketa? - reče djevojka prekinuvši ga, pri čemu je dokazala da, osim prijatne vanjštine, ima i sasvim prijatan glas.
- Da, ali ovo nije sasvim obična anketa. Ovo je vrlo važna anketa i od velikog je značaja za izradu državne strategije za razvoj stočnog fonda - i dalje se anketar široko osmijehivao, pokazujući zube izbijeljene o državnom trošku.
- Znate šta? Te ankete su suvisle koliko i nadogradnja noktiju na nogama.

    Koliko je bio zadovoljan kad je ugledao prijatan prizor stanarke, toliko je bio razočaran kad je taj isti prizor nestao u oblaku ironije. Nije se plašio čestih prijetnji, nisu mu teško padala isprazna demagoška izlaganja o stanju u državi i besmislenosti njegove uloge u državnom aparatu, koliko bol koji bi osjetio kad bi udario u odbojni stav neke od pripadnica ljepšeg pola koje je pokušavao anketirati. Psihoanalitičari bi rekli da je nedostatak ljubavnog života uzrok nelagode koju osjeća u ovakvim situacijama, ali on je to shvatao kao jednu od posljedica svog džentlmenskog pristupa prema ženama i kao nepravdu prema njegovoj iskrenoj naklonosti i najčistijim mislima.

    Pravila su mu nalagala da, nakon bezuspješnog pokušaja, učini i drugi. U takvoj situaciji, kako je učio na seminarima u Neumu, trebao bi promijeniti pristup, izbaciti nešto prisnosti iz komunikacije i zauzeti službeniji stav, međutim, ovaj put je odustao od drugog pokušaja, jer je unaprijed znao ishod. Kod ironičnih dama ne vrijedi pokušavati dva puta, te mu ništa drugo nije preostalo nego da se popne na prvi sprat i da tamo pokuša dobiti odgovore na ovonedjeljna anketna pitanja.

    Na prvom spratu, osim što je nadmorska visina bila viša za tri metra, sve je izgledalo istovjetno. Lijeva i desna vrata opet nisu ništa otkrivala, a otirači su mu poručivali „Welcome". Jedino je, učinilo mu se, bilo nešto više svjetlosti, ali to je samo doprinosilo onom nehigijenskom utisku, koji je stekao po ulasku u haustor. Ni ovaj put nije mogao procijeniti na kakav će prijem naići, ali, poučen iskustvima sa prizememlja, već je predosjećao da ni ovdje neće biti ništa bolje. Na kraju krajeva, čim je parkirao automobil ispred ove čudne zgrade i čim je ugledao njenu plavo-narandžastu fasadu, imao je sličan osjećaj i to se, dosad, pokazao kao zaista dobar predosjećaj. Ipak, sujevjeran, mada toga nije bio svjestan, ovaj put je za prvu metu odabrao lijeva vrata. Stao je na otirač, udahnuo nekoliko puta, opskrbljujući krv rezervnim kiseonikom za svaki slučaj, i pokucao. Čekao je desetak sekundi, činilo mu se da čuje nešto iz stana pred kojim je stajao, ali ništa što bi mu signaliziralo da je stanar čuo kucanje i da će mu se vrata uskoro otvoriti, te je zakucao još jednom. Ovaj put je do njegovog uha stigao zvuk koraka koji se približavaju. Tačnije, čuo je škripu parketa pod nogama stanara koji prilazi. Vrata pred njim se otvoriše i propustiše veoma lijepu muziku u kojoj je dominirao zvuk akustičnih gitara. Nije bio dovoljno muzički obrazovan da odredi naziv, ili kompozitora ovog muzičkog djela, nije čak mogao odrediti ni vrstu, ali je mogao zaključiti da mu se dopada. Svakako, muzika je mnogo više priličila njegovom državnom statusu, nego, recimo, ona bradata spodoba s prizemlja. Stanar, koji je otvorio vrata, je bio uredno podšišan, a anketar ga je prekinuo u brijanju, što se moglo zaključiti po peškiru koji je nosio oko vrata i po pjeni za brijanje koja mu je prekrivala jednu polovinu lica. Anketar pomisli kako je, napokon, našao na tragove urednosti u ovoj zgradi i da će konačno imati jednostavan posao.
- Dobar dan želim. Dozvolite, ja sam anketar Republičkog... - i treći put za redom nije uspio dovršiti drugu rečenicu.
- Oprostite, molim. Prije nego što nastavite, moram vam reći da sam gluv i da uopšte ne čujem šta govorite - rekao je mladić, pokazujući prema svom uhu prstom umazanim pjenom za brijanje.

    Anketar je zbunjen, još jednom se našavši u situaciji za koju nije imao odgovarajuća iskustva, razmislio za trenutak, a onda upitao:
- Ali, kako je moguće da ste gluvi? Kako ste mogli čuti moje kucanje?
- Ne razumijem vas, zaista. A kucanje? Kucanje sam predosjetio - odgovorio mu je uredni mladić, šeretski se smješkajući.
- Čekajte, vi se ovdje šegačite sa mnom? Sad ste čuli da sam vas upitao za kucanje. Objasnite mi, ako ste stvarno gluvi, zašto slušate muziku?
- Zato što sam gluv za sve, osim za muziku - mladić je okončao razgovor i, potezom koji je uslijedio, ostavio iznenađenog anketara da gleda u zatvorena vrata njegovog stana.

    Anketaru nije preostalo ništa drugo nego da zaključi da je on normalan, a da su ovdje svi ostali ludi. Čim se vrati u Zavod, tražiće povišicu, a na putu će razmisliti i o podnošenju zahtjeva za odlazak na godišnji odmor; dobro će mu doći kupanje u Jadranskom moru. Pomisao na skroro ljetovanje ga nešto odobrovolji, te odluči da što prije posjeti preostalog stanara u ovoj "uvrnutoj" zgradi i da što prije iz nje udalji svoju malenkost. Za svaki slučaj, kad je stao ispred posljednjih vrata, podsjetio se da je on državni službenik, da je u ozbiljnoj i važnoj misiji prikupljanja podataka za izradu državne strategije razvoja stočnog fonda, da on ima snage da obavi i ovu posjetu i tek je tada pokucao. Ovaj put nije dugo čekao, vrata se gotovo momentalno otvoriše, te je dobio priliku da svoj pogled usmjeri na sredovječnu ženu, pomalo mrkog pogleda i lica umazanog nijansama plave boje. Iza, u hodniku, po cijelom podu, bile su raspoređene kutije sa bojom, pa anketar, s razlogom, zaključi da je žena pred njim iskoristila slobodnu nedjelju za kućne poslove i dekoraciju stana. Znajući koliko to može biti naporan posao, odlučio je da u ovakvoj prilici primjeni nešto opušteniji pristup, te je rekao:
- Dobar dan želim. Vidim krečite stan? Ne brinite, neću vam dugo smetati. Dozvolite, ja sam anketar Republičkog... - ali, ponovo, i četvrti put je bio prekinut.
- Izvinite me, samo za trenutak - reče umazana žena, okrenu se od njega, zakorači nekoliko koraka u hodnik gdje je dohvatila jednu oveću četku, umočila je u kutiju plave boje, te, vrativši se nazad do svojih ulaznih vrata, nastavila - Evo vam odgovor na sva vaša pitanja.

    Treba li opisivati izraz lica anketara kad je shvatio da ga je umazana žena upravo prekrečila. Počela je od njegovog službenog čela, nastavila preko nosa i brade, u brzini preskočivši usta, i zaustavila se na žutoj kravati, koju mu je za rođendan poklonio radni kolega, inače referent za elektronsku obradu anketa? Jadni anketar, sad ga već možemo tako zvati, iako je predosjećao neprilike na ulasku u Daltoniju, nije ni sanjao da će, na kraju, završiti kao neukusan grafit. Naravno da se stuštio prema izlazu iz zgrade, praćen smijehom umazane žene i njenim povicima da mu se plava boja dobro slaže sa žutom kravatom. Zaustavio se tek kad se našao u neuglednom parku ispred Daltonije, samo nekoliko metara od svog automobila, baš ispred dotrajale klupe.

    Starica, za koju je, na dolasku, smatrao da nije vrijedna posebne pažnje, još uvijek je bila u istom položaju. Iskreno, i dalje je imao slično mišljenje, ali ju je, onako obojen u plavo, ipak,  pogledao i rekao:
- Šta? U ovoj zgradi su svi ludi?
- Nisu, sinko. Nije ovdje niko lud, nego je juče bio Dan opštine, znaš? - starica je, prilično nezainteresovano, odgovorila na pitanje, kao da je dala sasvim logičan odgovor.
- Kakve veze ima Dan opštine sa ovim ludacima? - sad već do kraja iznerviran anketar je, pokazujući da u sličnim situacijama počinje gubiti manire, ne poštujući starije od sebe, povikao prema starici.
- Nisu oni ljudi, sinko. Oni su ti umjetnici: pisac, glumica, muzičar i slikarka - dodala je starica još neku, samo njoj znanu, za anketara nedokučivu, logiku.
- E, svašta! Pa ovdje se ne zna ko je luđi. Ako su oni, bako, to što kažete da jesu, onda je još gore. Ti bi ljudi trebali širiti kulturu, a oni, naprotiv, kao da su u pećinama odrasli.
- Ali, sinko, rekoh ti, juče je bio Dan opštine - insistirala je starica.
- Ja ništa ne shvatam. Bog me ubio ako znam o čemu govorite.
- Ama, jesi li ti glup ili su gluv? Dan opštine.... pisac, glumica, muzičar i slikarka? - baka je pokušavala da objasni anketaru, ali on i dalje nije shvatao vezu, bez obzira što je baka, uz ono što je govorila, pokušavala i rukama da mu pobliže objasni.
- Gospođo. Stojim ovdje, pred vama, umazan bojom, ponižen i, uz sve to, slušam kako mi govorite nešto što meni zvuči potpuno besmisleno. Molim vas, pokušajte mi objasniti kakva je veza između jučerašnjeg Dana opštine i ljudi iz ove šarene zgrade - jasno je starici poručio da je izgubio strpljenje i da bi uskoro mogao sjesti u automobil i otići u njoj nepoznatom pravcu.
- Sad je meni staroj jasno. Pa ti, sinko, mora da si iz velikog grada?
- Jesam, i to iz glavnog grada gospođo, državni službenik - morao je dodati svoj status ovoj izjavi. Našao je način da dopuni rezervoar s ponosom.
- Ih, oprosti meni staroj. Da je meni moja mladost, odmah bih ja to shvatila, nego, godine pritisle, nema se više pameti kao nekad. Mogu ja tebi objasniti to... to što ti pitaš, samo... duga je to priča. Ne znam ja imaš li ti vremena za to? Bojim se da državna služba ne trpi? - upitala je baka, pri čemu je namjestila iskreno zabrinuto lice, od malih nogu naviknuta da su državni poslovi vrlo važna stvar.

    Anketar je razmislio nekoliko trenutaka. Zaključio je da je dan već propao i da će, kao i nekoliko puta ranije, morati popuniti anketne listiće po svom nahođenju. Učiniće to kad se vrati kući. Svakako, bolje je da to on uradi, nego da na strateška pitanja utiču nesavjesni ljudi, nezabrinuti za budućnost države. Baš tako će učiniti, a sad će, s obzirom na znatiželjnu prirodu, saslušati staricu i pokušati shvatiti o čemu ona govori. Uostalom, koliko to dugo može trajati? Malo se odobrovoljio, sjeo je na klupu pored starice, spustio je anketne formulare iza klupe i rekao:
- Dobro. Hajde da čujem tu priču.
- Dobro sinko, nemoj reći da te nisam upozorila, ali kad si već željan znati, meni nije teško ispričati, a i prilično sam dokona - ovdje je starica napravila pripovjedačku pauzu, te nastavila. - Rekoh da je juče bio Dan opštine. Kao što je to red i kao što je to oduvijek bilo, u našem Domu kulture se organizuju prigodne kulturne manifestacije. Ne znam ja zašto je to tako, ali znam da je to uvijek bilo i da tako treba biti. U ovoj zgradi, ispred koje sjedimo i u kojoj si ti tako lijepo ofarban, žive sve sami kulturni ljudi. Zgrada ti je i napravljena od kulturnog samodoprinosa pa tu i ne može živjeti svako...
- Dobro, bako - anketar je prekinuo. - može li to samo malo brže? Nemam ja baš toliko vremena.
- Ama, sinko, ne prekidaj me. Ako nemaš vremena, a ti produži svojim putem. Ako hoćeš da slušaš, onda ćuti i slušaj - starica se nije dala omesti. Ona je imala svoj način kazivanja priča, nešto što bi učeni ljudi nazvali suprotnošću lakonskom načinu izražavanja. Drugačije nije znala.
- Dobro, dobro. Oprostite, nastavite, molim vas.
- Gdje sam ono stala... A, jeste. Kao što rekoh, tu ti ne može živjeti svako, nego samo kutlurni ljudi, zato smo i okrečili ovu zgradu ovako nakaradno, valjda je to moderno, šta ja znam. E, da se ja vratim, kao što rekoh, juče je na Dan opštine u našem Domu kutlure bilo svakakvih kulturnih dešavanja, a ko će to da nam priredi, nego ovi ljudi iz Daltonije. Nema ko drugi. Sad ću ja tebi da kažem sve šta je bilo. Počelo je to prije pet mjeseci na sastanku kolega skupštine.
- Mislite na sastanku Kolegijuma Skupštine?
- Pa ja! To sam i rekla, na sastanku kolega skupštine je dogovoreno sve oko te proslave, ali su dogovorili da se potroši što više. Našim umjetnicima su date pare da sve prirede i rečeno im je - ovdje je baka na sekund ponovo zastala i nakon kraćeg razmišljanja dodala - koliko smiju potrošiti, a koliko moraju vratiti.
- Kako vratiti? Kome moraju vratiti novac? - upitao je anketar.
- Što si mi ti neki naivan pa ništa ne znaš. Ti ne vraćaš nikome?
- Ne razumijem. Šta ne vraćam?
- Pare, jadan. Šta bi drugo vratio. Pameti, vidim, nemaš viška.
- Kakve pare. Nemam ja nikakve pare - brecnuo se anketar.
- Nemoj mi reći da ne moraš vratiti polovinu para koje dobiješ za te papirčine što nosaš?
- Ali, gospođo, kome bih ja trebao vraćati ono što zaradim?
- Kome? Meni sigurno nećeš. Onom ko te je obukao kao da si na svadbu pošao.
- E svašta. Ja sam ovdje, izgleda, najluđi. A ja očekivao da ću nešto pametno čuti.
- Sine, ja tebi govorim pametne stvari, a to što ih ti ne čuješ... hajd' ti polako svojim putem. Zabrinuće se za tebe u glavnom gradu.
- Konačno nešto pametno da ovdje čujem. U zdravlju mi ostaj bako.
- Hajde, srećan put - mahnu starica u znak pozdrava anketaru i dodade za sebe - samo ti idi sa svojim papirima. Ništa nama bez tvojih papira. Bez njih mi ne znamo ni kravu nahraniti, a, vjerovatno, ni krave nisu znale kako se pase trava dok to vi niste napisali. Vraćaćeš i ti - ovako ili onako.

    Anketar nije mogao čuti posljednje bakine primjedbe, jer je već u svom automobilu Daltoniju vidio još samo u retrovizoru. Razmišljao je o svemu
što je doživio u i ispred Daltonije. Iako je smatrao da samo ludaci pričaju kad ih niko ne može čuti, naglas je rekao:
- Ja da nekom vraćam pare. Osim što sam dao onih tri hiljade da dobijem ovaj posao, nikad više ništa nisam morao dati. Eto, ako bi se, nekim slučajem, moglo reći da sam ja svoj posao kupio, zar je trebalo da ovaj posao dobije neko ko bi kod kuće popunio ankete. Ja sam barem pokušao, a Bog zna da ću se svojski potruditi da ankete popunim tako da odgovaraju realnom stanju.

08.02.2019.

Reći ili poreći (blog, moderan umjetnički izražaj)?

  

Ne tako davno, prije samo nekoliko decenija, vladalo je pravilo da, ako želite nešto napisati, ako osjećate potrebu da nešto javno obznanite, da, čak i ako to uvijete ukrasnim papirom metafore, rizikujete gubitak društvenog statusa ili, u ekstremnim slučajevima, pravo na slobodu. Zatvori i "Goli otoci" su nam bili ispunjeni "neistomišljenicima", koji su se usudili da kažu, da protestuju, da ismijavaju, da se iščuđavaju... Ta vremena su srećom prošla (srećom?!), pa više niko ne rizikuje pisanjem stihova, satiričnih priča ili hrabrim govorom bez uvijanja.

Ovdje je internet došao kao spasenje i, baš iz te potrebe da se javno govori i da se prenose poruke, nastao je blog, taj literarni fenomen. Ispočetka stidljivo, pojavio se i na našem internet nebu, ali, opterećen početnom popularnošću i etiketom modernog, bio je nakrcan blogerima koji nisu razaznavali suštinu blogovanja. Mnogi su blog smatrali za novu društvenu mrežu i opsjedali su blog zajednicu besmislenim tekstovima i samoreklamiranjem među vršnjacima, sve do pojave fejsbuka.

U posljednje vrijeme se stvari postavljaju na svoje mjesto. Svoje blogove su ugasili "lajkuj ti meni pa ću i ja tebi" blogeri, desetogodišnjaci ili oni koji su objavljivali recepte, novosti iz života Džastina Timberlejka i najave fudbalskih transfera. Svijetom bloga su zavladali njegovi istinski vlasnici, pravi blogeri, ljudi koji vole pisanu riječ zbog pisane riječi, vole je zbog samog procesa njenog nastajanja, pa je blog postao jedna od rijetkih preostalih oaza umjetnosti. Uvijek se moglo "naići" na ponekog pjesnika, sanjara, pisca, ali sada su jedino takvi ostali da pišu blogove. Zato su bespuća blogova postala mjesta na kojima mogu uživati svi zaljubljenici u sirovu, neprerađenu umjetnosti. Još samo na blogovima možete pronaći tekstove napisane samo zato što je neko osjetio da ih treba napisati. Samo još na blogovima ima onih čije pisanje nije "komercijalizovano", samo još tu se može pročitati poneki preostali literarni vrisak.

Sad da se vratim na početak ovog teksta, o opasnostima koja su vrebala u prošlim vremenima. Toga više nema, sad svi smijemo (Blogu hvala) napisati sve što nam padne na pamet. Smijemo izaći i na, glavnu ulicu i iz sveg glasa vikati svoju poruku. Samo! Ko nas sluša? Ko nas uzima zaozbiljno? Sad imamo mogućnost da pričamo, ali kome? To je pravo pitanje. Kome je to još potrebno?

14.11.2018.

Da li će ovdje ikad biti bolje?

  
    Čim je završio srednju školu, Laki je počeo graditi karijeru radnika na održavanju gradskog zelenila. Nije bilo lako, ali odmah se zaposlio u Komunalnom preduzeću. Plata je ispočetka bila neredovna i dobijao je tek ponešto novca svakih nekoliko mjeseci; nije mogao planirati više od nekoliko dana unaprijed. Ali, bio je uporan, nije odustajao od karijere koju je izabrao i strpljivo je sačekao i dočekao svojih pet minuta. Potrajalo je pet godina da sredi svoj život. Upoznao je djevojku, ispostavilo se ljubav svog života, s kojom se vjenčao i s kojom je izrodio troje djece.

    Laki je s uživanjem radio svoj posao. Vodio je računa o izgledu nekoliko gradskih parkova, za čije je održavanje bio zadužen: redovno je kosio travu, odsijecao osušene grančice na ukrasnom drveću, potkresivao žive ograde, kupio smeće koje su noću tinejdžeri ostavljali pored klupa - radio je sve što je trebalo uraditi da bi zaljubljeni parovi imali svoj romantični kutak. Radio je i volio svoj posao.

    Ono što Laki nije volio je situacija kod kuće. Ljubavi nije nedostajalo - svi su se neizmjerno voljeli, ali od ljubavi se ne živi. Lakijeva porodica je stalno bila na pragu siromaštva. Svega je uvijek nedostajalo. Nije bilo dovoljno: hrane, odjeće i obuće za djecu, često nije mogao kupiti pelene za svoju kćerku, pa je njegova supruga prala pamučne pelene koje su dobili u Centru za socijalni rad. Sve je to Laki nekako mogao prihvatiti, ali kad ujutru pođe na posao, a gladna lica djece ga tužno isprate pogledom, nikako nije mogao. Bilo je takvih dana da im nije mogao obezbijediti doručak i samo ih je održavala umješna ruka njegove supruge, koja je od ničega uspijevala nešto pripremiti.

    Takva situacija ga je ispratila na posao i ovog jutra. Supruga, plač najmlađe, gladne kćerke i sjetni pogledi mališana su ga, kao i obično pozdravili, a on je u svom pocijepanom radnom kombinezonu i poderanim čizmama požurio da zamakne iza ugla ulice. Bježao je od svog doma, ali dom ga je pratio i sve vrijeme bio uz njega. Lica djece nikad mu nisu napuštala misli. Na putu do posla uvijek je razmišljao i tražio način kako da dođe do novca. Da ide u pljačku? To nije mogao - nije on takav čovjek. Bolji posao nije mogao naći - nije imao školu, a nije imao ni veze. Da ide preko "grane", nije se usuđivao, a i za taj potez je trebalo znati ljude. Laki ih nije znao. Da pokuša sa lutrijom - mrka kapa. I tih par maraka koje bi davao za srećke su značile nekoliko kilograma brašna, a to je, ipak, bio siguran dobitak. Tako bi razmišljao sve dok ne bi stigao do "svog" parka i onda bi se sve promjenilo. Zaboravljao bi na gladna usta kod kuće, što bi mu izazivalo grižu savjesti u povratku s posla.

    U Lakijevom životu nije bilo mnogo promjena i iznenađenja, ali jutros se u parku nešto dešavalo. Bilo je postavljeno ozvučenje i tridesetak ljudi je stajalo sa zastavama i transparentima u rukama i slušalo govornika koji je govorio. Mrak mu je pao na oči. Zar se politika dovukla i u njegov park? Zar nemaju dovoljno prostora na drugim mjestima? Ne skidaju se sa televizije, a sad im je i to malo. Sad su zauzeli i park. Uopšte nije slušao šta govornik priča. Govor je u njegovim ušima zvučao neartikulisano, kao mumlanje. Nije želio da čuje riječi, a znao je šta je suština govora - nije morao ni slušati da zna. Razaznavao je samo razliku između govora kravatiranog govornika i aplauza onih tridesetak ljudi u pauzama između rečenica.

    To je bilo to. Nije se mogao skoncentrisati na posao u kojem je uživao. Nije mogao zaboraviti slike svog doma. Bila je narušena njegova privatnost, njegova intima. Nezadovoljstvo je počelo da ga obuzima. Pokušao je da se odmakne u drugi kraj parka, ali nije vrijedilo. Političar je imao dovoljno jak razglas, pa je Laki bio svjestan njihovog prisustva čak i dok je radio okrenut leđima. Kako je govor trajao, Lakijev bijes je rastao. Više nije mogao da ih u potpunosti filtrira i ignoriše, pa su i poneke riječi postale razumljive:
- Mi ćemo obezbijediti više radnih mjesta...
- Aha, kako nećete, kao i ovi što su sad na vlasti - mislio je Laki.
- Spriječićemo korupciju...
- Joj majko mila, šuplje priče? - Laki se čak glasno nasmija.
- Kad mi pobijedimo, obračunaćemo se sa svima koji su nas dosad vodili u propast...
- Prvo morate pobijediti. Ima njih koji planiraju pobijediti koliko hoćeš!
- Povećaćemo penzije...
- Ko će ih zaraditi? Vi političari po ministarstvima sigurno hoćete - Laki je u mislima odgovarao na svako obećanje.

    Govor se odužio. Laki je i dalje radio i na jedno uho slušao. Pokušavao je i pjevušiti neke pjesme, ali to mu je samo pojačavalo nervozu. Uopšte mu nije bilo do pjesme. Samo je molio Boga da završe i da odu iz njegovog parka. Dosta mu je bilo isprazne priče koja nikad neće riješiti nijedan problem. Samo je jednom glasao na izborima; to je bilo kad je tek napunio osamnaest i poslije se zarekao da je s tim završio za sva vremena. Oni mu sad pričaju bajke, a Lakijeva plata je dovoljna da plati račune i kupi nešto malo hrane, koje ni izbliza nije bilo dovoljno za cijeli mjesec. O ostalim stvarima: odmorima, bioskopima, poslastičarnicama nije ni pomišljao. A oni mu evo, u njegovom parku, ovako tupe? Laki je pošteno radio i to nije bilo dovoljno za pošten život. Vrijeme je prolazilo, a govor političara, pretendenta za visoku društvenu poziciju je prešao u, za Lakija, izuzetno iritantno područje:
- Gospodo, naša djeca su gladna, a za to vrijeme ovi na vlasti razmišljaju samo kako da kupuju nove, bolje i skuplje automobile i da onda u njima krstare od restorana do restorana, od ručka do ručka, od proslave do proslave - nastavio je političar.
- Jašta, hoćeš li ti biti drugačiji ako prođeš na izborima? - kuvalo je u Lakiju.
- Moramo krenuti od početka. Strpljivo sačekati, malo stegnuti kaiš. Ne moramo jesti meso baš svaki dan dok ne dostignemo željeni cilj. Meso možemo jesti i svaki drugi dan, ništa nam neće faliti...

    U Lakijevoj porodici je znalo proći i dvadesetak dana bez mesa na trpezi. Za Lakija bi bio veliki uspjeh kad bi njegova porodica imala meso za ručak svaki drugi dan. To za njega ne bi bilo stezanje kaiša, kako reče političar - to bi za njega bilo ispunjenje sna. Nije više izdržao. Iz torbe je izvukao makaze za potkresivanje žive ograde i jurnuo pravo prema ozvučenju. Zahvatio je cijeli bunt kablova sa namjerom da ga presječe, ali prije nego što je učinio taj posljednji korak, osjetio je nečiju ruku na svom ramenu. Iznad njega se nadvio tjelohranitelj, ogroman čovjek u skupom odjelu, tamnim naočarima i slušalicom u jednom uhu. Malo je povukao Lakija unazad, tek toliko da ga udalji na dovoljnu udaljenost od opreme za ozvučenje. Kablovi koje je zahvatio su ispali iz Lakijeve ruke i on se, refleksno uspravio, tačno ispred tjelohranitelja. Iako mu nije mogao vidjeti oči, osjetio je njegov strogi pogled. Tjelohranitelj je zavukao ruku u unutrašnji džep svog sakoa i izvukao novčanicu od pedeset maraka, a zatim je spustio u pocijepani džep Lakijevog radnog odijela. Za trenutak Lakiju nije bilo jano šta se upravo dogodilo, ali kad je stisak tjelohranitelja malo popustio i kad se on blago nasmiješio u stilu: "dobro se razumijemo", shvatio je da je upravo "potkupljen" i da se od njega očekuje da pogazi svoj ponos i poslušno uguši svoje nezadovoljstvo. Shvatio je da mora odlučiti koliko vrijede njegovi principi. Shvatio je i da ima tek nekoliko sekundi da donese odluku. Svaki atom njegovog bića ga je "tjerao" da pljune tjelohranitelja, da pocijepa novac koji je dobio i da, ipak, obavi svoj prvobitni naum. Pred oči mu još jednom izađoše njegova gladna djeca i pomisao šta može kupiti za pedeset maraka - ne mnogo, ali ipak dovoljno da se kvalitetno hrane nekoliko dana. Laki je blago pognuo glavu, progutao knedlu tjeskobe koju je osjećao u grlu i tiho promrsio u pravcu tjelohranitelja, tako da ga niko ne može čuti:
- Hvala Vam.

    Bio je izdajnik, osjećao je. Izdao je sebe, ali je dobro znao da svaka izdaja ima cijenu. Osjećao se jeftino - on vrijedi pedeset maraka. Toliko košta Laki - nekoliko kilograma mesa i povrća.

    Potrpao je svoje stvari i alat u torbu i žurnim korakom krenuo dalje od "svog" parka. U duši ga je peklo sve što se jutros dogodilo. Prodao je sebe, prodao je svoj ponos, prodao je svoj park, sve je prodao za pedeset maraka. U nekom bunilu je krstario ulicama grada još nekoliko sati. Povremeno bi se sagnuo, kao da nešto radi, i pokupio papirić s ulice. Nije znao gdje ide, ali je znao gdje ne ide - u park se ne vraća. To nije mogao gledati. Nekako je potrošio tih nekoliko sati koji su mu preostali od radnog vremena i instinktivno se uputio prema svojoj kući. Putem je u glavi vrtio jutrošnje događaje, a nervoza se samo gomilala. Nema veze, mislio je, danas ću doći kući s hranom. Barem će se neko obradovati. Jeste da je to luksuz, ali kupiću djeci po čokoladu. Ova posljedna pomisao je učinila da se Laki malo oraspoloži. Odlučio je da prvo svrati u mesnicu u svojoj ulici i kupi meso, a potom će produžiti u mini-xafs, gdje će potrošiti ostatak novca.

    Čim je stupio u mesnicu iz džepa na grudima svog radnog kombinezona je izvadio "zarađenih" pedeset maraka i spustio ih na pult ispred mesara. Zaustio je da zatraži dva kilograma najboljeg mesa, ali ga je mesar pretekao:

- O, Laki, dugo te nije bilo - mesar je uzeo Lakijevih pedeset maraka i spremio ih u kasu - duguješ nam još petnaest, ali ne brini. Donijećeš kad budeš mogao.
- Nisam mislio sad da ti vraćam dug. Mislio sam da kupim meso - Laki nije zamišljao ovaj scenario.
- Kako da ne! Ja da ti hranim djecu?
- Ali, treba mi to meso.
- Trebaju i meni pare.
- Pa daj mi bar vrati pet maraka, mislio sam djeci kupiti po čokoladu, daj molim te.
- Ti to mene zezaš? Već mjesecima mi duguješ. Nema te da dođeš, ni za zdravlje da upitaš. Sigurno kupuješ po drugim mjestima kad imaš para i sad došao čovjek da se još zaduži. Neće moći ove noći, znam ja takve - bijesnio je mesar sa satarom u rukama.

    Laki više nije rekao ni riječi. Okrenuo se i izašao napolje. Zvuk zvona na vratima je, kao tačka na kraju rečenice, označio kraj Lakijevih maštarija o njegovom današnjem povratku kući s kesom u ruci. U kući su ga, umjesto smijeha i radosti, ponovo dočekali umorni i neveseli pogledi i osmijesi. Kad se raspremio i sjeo za "mršavu" večeru, supruga ga je uptala:

- Šta ima na poslu?
- Ništa. Šta bi moglo biti?
- Pa danas ti je bilo veselo. Gledala sam na vijestima izvještaj sa tribine iz parka. Vidjela sam i tebe.
- Nigdje čovjek više nema mira.
- Nemoj tako. Rekoše da će nam s vremenom biti sve bolje.
- Ne može biti gore.
- Rekoše da će nam biti baš dobro, a ja se pitam da li će ovdje ikad biti bolje?
- Hoće kurac.
08.11.2018.

Faze životnog otriježnjenja

Životno otriježnjenje je proces. Ne dolazi odjednom nego postepeno, odvija se u fazama, a svaka faza čovjeka iznenadi kad se u njoj nađe.

Prvo otriježnjenje se dogodi kad vam djeca na ulici (možda čak i vršnjaci) kažu dobar dan.

Druga faza je kad vas bilo ko oslovi čikom - baš zapara uši kad to prvi put doživimo.

Treća faza pljusne kao šamar. Meni se dogodila prije dvije večeri. Vraćao sam se s posla. Mrak je već pao. Trotoarom sam prolazio pored grupe osnovaca, desetogodišnjaka ili sličnog uzrasta, koji su čekali čas gitare. Registrovao sam da nešto razgovaraju, ali nisam obraćao pažnju, dok potpuno nisam prošao i dok nisam čuo:
- ...ma, ovaj starac što prođe.

Nisam "ukačio" o čemu su pričali, ali nije ni bitno. Samo sam pomislio kako sam upravo doživio jedno od posljednjih životnih otriježnjenja. I dalje, dva dana poslije, čujem njegov odjek.


18.07.2018.

Kako nisam preživio smak svijeta


    TV Dnevnik. Ne znam ni zašto ga gledam. Valjda mi je toliko dosadno i ne znam šta da radim. Sve same vijesti. Sve dešavanja za koja nisam znao. Ne iznenađuje me ništa što spiker pročita i najavljuje. Sve je, nekako, novo, ali i očekivano. Godinama posmatram u kojem pravcu stvari idu. Iznenađenja su odavno potrošena, presahla - jednostavno rečeno.

    Odjednom, neke čudne, neočekivane riječi dolaze iz usta voditelja TV Dnevnika. Ton je utišan, ali kao da reče da uskoro prekidaju program i kao da je zvučalo da se voditelj sa nekim oprašta! Sigurno mi se učinilo, ali i sama pomisao da sam čuo nešto nesvakidašnje je bila dovoljna da me natjera da usmjerim pažnju. Uzeo sam daljinski upravljač, pojačao ton:

- Dragi gledaoci, ovo je kraj svega. Prešli smo tačku nakon koje nema povratka. Preostaje nam samo da se pozdravimo sa onima koje volimo. Totalno uništenje više nije moguće izbjeći. Po proračunima i prognozama, naša planeta će biti u stanju da podržava život još samo desetak minuta. Nakon gubitka kompletne atmosfere, samo će određeni biološki organizmi, poput bakterija koje su sposobne za život u anaerobnim i uslovima ekstreme hladnoće, uspjeti opstati još kratko vrijeme. Sve vas molimo da ne paničite, jer više se ništa ne može promijeniti. Sada prekidamo naš program. Bilo nam je zadovoljstvo disati vazduh zajedno s vama. Odjavljujemo se, neka nam se Bog smiluje.

    Emitovanje TV Dnevnika je prekinuto. Zbunjeno gledam oko sebe. Šta se ovo dešava? Neki reklamni fazon? Prvi april nije. O čemu se ovdje radi? Prebacujem, tražim druge TV kanale - skoro svi su "tamni", samo se na ponekom emituju snimci prirode i lagana, umirujuća muzika. Nije moguće! Ne može ovo biti šala, bilo bi nemoguće koordinisati šalu ovolikih razmjera, a, opet, kako bi ovako ozbiljna stvar mogla biti istinita? Nismo, zaista nismo vodili računa. Bogatili smo se na uštrb prirode - bar pojedinci. Nismo slušali stalna upozorenja naučnika. Mislili smo da žele malo publiciteta kako bi lakše dolazili do fondova za finansiranje svojih ludih zamisli i lagodnih života. A vidi sad! Govorili su o globalnom zagrijavanju, povećanju kiselosti okeana, smanjenju biodiverziteta, ali to su bila upozorenja za predstojeće decenije ili vijekove. Niko nije spominjao minute do kraja. Trebalo je biti postepeno, dovoljno vremena da se pripremimo, da se pokušamo promijeniti. Otkud sad ovo? Nemam vremena ni da se ispozdravljam sa svima. Sa porodicom! Porodica?! Gdje li su oni? Žena je na poslu, kćerka u školi. Nemam vremena. Nemam šanse da stignem do njih za deset minuta. Možda imam više vremena? Ne znam ni šta se tačno dešava, samo da je voditelj rekao da je ostalo još desetak minuta. Desetak minuta može biti i petnaest ili dvadeset. Možda su se prevarili. Možda su pogriješili. Možda je dezinformacija. Tako je, svojevremeno, i Orson Vels izazvao pometnju radio dramom. Idem, odmah. Trčim prema njima. Čak i ako je istina, možda, ipak, stignem.

    Brzo sam uskočio u patike, strčao niz haustor i vidio da je na ulici nastao haos. Neki ljudi su se kretali tamo-amo kao muhe, hvatali se za glave. Drugi su plakali ili se užurbano molili. Krenuo sam trkom pravo prema školi da bar još jednom vidim i zagrlim kćerku. I automobili su jurili na sve strane - gdje ti ljudi idu autima? Ulični psi su pomahnitali. Vrisak i jadikovke se stapaju u neprekidan huk. Da li se ovo stvarno dešava? Da li je moguće? Je li stvarno kraj svega? Pogledah u nebo i krv mi se zaledi u žilama. Oblaci su započeli čudno da se kreću, da se neobično komešaju. Bila je to prva potvrda da se ne radi o kolektivnoj histeriji, obmani... Bila je to prekretnica, tada sam shvatio. Da, istina je. Strah me je preplavio i još brže potrčah prema školi. Jao, gdje li je sad moja kćerka? Sigurno je prestravljena. Samo da stignem, da je uspijem zagrliti prije kraja. Možda će se manje plašiti? Možda će joj biti lakše ako budem pored nje, ali neću stići. Znam da neću stići, predosjećam to. U ovom "džumbusu" se sve teže probijam - nisam bio svjestan sa koliko ljudi, životinja i automobila dijelim ovaj grad. Stalno sam pogledao u nebo. Iako nisam tačno znao šta se dešava, bilo je sasvim jasno da ću prvo gore primjetiti. Instinkt za opasnost, koji svi imamo urođen, mi je usmjeravao pogled prema oblacima koji su nastavljali svoj čudnovati "ples"; neki su se izduživali na moje oči, drugi se vrtili oko svoje ose, treći jurili u jednom pravcu, četvrti u drugom...

    Ima još dosta do škole. Plašim se da neću stići. Ima još dosta. Nemam šanse. Moram stići. Moram je vidjeti i zagrliti. Biće joj lakše uz mene. Biće mi lakše uz nju. Ovo se ne dešava. Neću stići. Nema šanse... telefon. Da je zovem telefonom, da joj makar čujem glas. Nema ništa od toga. Toliko sam uzbuđen i toliko mi se ruke tresu od straha i trčanja da ga ne uspijevam ni otključati. Bacam telefon i trčim još brže. Preskačem sve što mi se nađe na putu. Odgurujem ljude - niko mi nije bitan, ništa mi nije bitno. Smisao života mi se pretvorila u jedan, jednostavan cilj - stići na vrijeme. Šta ako dođem i ne nađem je? Velika je mogućnost da neće biti u školi. I oni su se, sigurno, zaputili svako na svoju stranu. U ovoj panici niko mirno ne sjedi i ne čeka. Možda me čeka jer zna da dolazim. Zna da mi pluća "pucaju" boreći se za vazduh, ali da neću odustati dok god ima nade da stignem. Nemam vremena za ovo. Trči i razmišljaćeš kad dođeš, kažem sebi. Možda je i ona krenula prema kući. Možda se sretnemo na pola puta. Možda negdje šćućureno čeka kraj. Možda neću stići... možda... nemam šanse... sve je gotovo.

    Neki ljudi su se, čini se, već pomirili sa sudbinom. Sjede na ivičnjacima trotoara i tupo gledaju u nebo. Drugi su uspjeli. Dočekuju kraj u zagralju voljenih osoba - grle se i plaču, šapuću utješne riječi jedni drugima. I dalje trčim, ne odustajem. Dok god postoji nada, ne odutajem. Po stoti put gledam u nebo; nema više oblaka, svi su nestali, kao da ih nikad nije ni bilo.

    U nebeskom plavetnilu, tačno iznad moje glave, počela se ukazivati i širiti crna tačka i brzo preraste u pravu, pravcatu rupu u kojoj zasijaše zvijezde. To je bio trenutak koji me je dokusurio. To je bio momenat u kojem sam istinski shvatio da je kraj i da nigdje neću stići. U bezdanu koji se otvorio, zvijezde su sijale bez treperenja. Padoh na koljena i zavapih:

- Oprosti mi kćeri. Oprosti mi. Nisam uspio. Mislio sam da imam vremena, da ću stići. Da sam samo znao... krenuo bih na vrijeme. Oprosti mi...

    Želio sam reći još mnogo toga, ali nije više bilo vremena. Moja svijest se gasila, zajedno sa sviješću cjelokupnog čovječanstva. Posljednje što sam osjetio je bila nada da nije mnogo patila i da je, umirujuće, zavladala konačna, kosmička pravda, koja nas je, znao sam, neminovno očekivala. Sad smo svi jednaki.

Stariji postovi

Budan u snovima vs. sanjar na javi
<< 02/2019 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
2425262728

White rabbit


One pill makes you larger
And one pill makes you small
And the ones that mother gives you
Don't do anything at all
Go ask Alice
When she's ten feet tall

And if you go chasing rabbits
And you know you're going to fall
Tell 'em a hookah smoking caterpillar
Has given you the call
Recall Alice
When she was just small

When men on the chessboard
Get up and tell you where to go
And you've just had some kind of mushroom
And your mind is moving slow
Go ask Alice
I think she'll know

When logic and proportion
Have fallen sloppy dead
And the White Knight is talking backwards
And the Red Queen's "off with her head!"
Remember what the dormouse said;
"FEED YOUR HEAD"

People are strange


People are strange when you're a stranger
Faces look ugly when you're alone
Women seem wicked when you're unwanted
Streets are uneven when you're down
When you're strange
Faces come out of the rain
When you're strange
No one remembers your name
When you're strange x3
People are strange when you're a stranger
Faces look ugly when you're alone
Women seem wicked when you're unwanted
Streets are uneven when you're down
When you're strange
Faces come out of the rain
When you're strange
No one remembers your name
When you're strange x3
When you're strange
Faces come out of the rain
When you're strange
No one remembers your name
When you're strange x3

Bolesničke sobe

Preporučujem (ako mene pitate)

# Bačenih pogleda (u prazno)
152404