22.12.2016.

Vile me nosaju

Koliko dugo će me još vile nosati? Toliko puta sam bio na ivici ambisa a, baš kad pomislim da sam došao do kraja, nešto me povuče za rukav i ne da mi da se strovalim, drži me na bezbjednoj udaljenosti. Kad-tad će se i moja sreća umoriti i reći mi: "Dosta mi je više! Nisam ti ja staratelj"

Ne, nisam nezahvalan. Samo, ako me svaki put čupa, zašto to mora biti tako dramatično. Zašto uvijek čeka posljednji trenutak? Želi mi održati lekciju? Pa, sve sam naučio što je imalo da se nauči. A i nisam više dijete; ne treba mi nekakvo životno iskusto. Na putu koji mi je preostao nema još mnogo stvari koje mogu uraditi. Kasno je za velika djela. Možda se samo poigrava sa mnom, kao mačka s mišom, pa me pušta da odmaglim kad vidi da sam se predao. Možda joj je dosadno pa uživa da me muči; možda je sadista?

I sad bih trebao reći hvala? Možda bih i rekao, ali plašim se, zvučaće ironično i neiskreno. Kako reći nešto tonom osjećanja koje ne osjećam? To bi mi izgledalo kao povlačenje i podvijanje repa pred autoritetom (Volim pse, ali od njih ne treba učiti o ljubavi). Zašto me sreća uopšte pušta da osjetim: "Ovaj put je gotovo", pa me onda čupa. Kao da mi govori da je svemoćna i da me iz svega može izvući. E, pa, izvinite, to mi je licemjerno.

Lažem, nezahvalan sam i dobro se zbog toga osjećam. Jebi se ti srećo i nisi neka. Baš meni takva dopade? Jesi, priznajem ti, dosta puta si me spasila, ali šta je sa onim situacijama kad si mi mogla pomoći jednom-zauvijek? A, šta ćemo s tim. Sad sam mogao držati svoju pravu ljubav u naručju! Šta sad kažeš. Pričaj glasnije, ne čujem te. Što šapućeš? Za sreću se treba boriti? Ma, nemoj! A ko mi smješta sve te situacije? Ja sam uvijek kriv? Zvučiš kao moja žena. E, slušaj me sad, ako njoj ne smijem, sad ću tebi reći. Jebi se ti polako i odjebi od mene! Ništa mi više ne pričaj. S nama je gotovo!

30.10.2016.

Tražim pomilovanje

Tražim pomilovanje,
ovdje, pred svima.
Molim za oprost grijehova naših;
molim za duše onih što pate,
što samo traže pogled
i riječ,
i koricu hljeba, možda
i ništa više,
a daju toplinu i ljubav,
daju suštinu,
daju i ne otimaju.

Tražim pomilovanje,
od vas, preklinjem,
molim, ponizno;
do zemlje se klanjam.

Tražim pomilovanje,
za svijet cijeli,
za svijet pali.

08.09.2016.

Počelo je

Počelo je. Još jedna predizborna kampanja se zahuktava pred našim očima. Ovo je još jedna prilika da odmorimo od svega jer, u narednih mjesec dana - nema problema. Nezaposlenost je u drugom planu, potrošačke korpe miruju (napunićemo ih uskoro, samo da prođu izbori), a naša zemlja može mirno da spava. Sitni kriminalci se, tu i tamo, spomenu, istina, ali i to će proći, samo da izaberemo prave, poštene ljude da se obračunaju s njima. Istina, mržnja i netrpeljivost su malo u porastu, ali tu su "naši" da nas zaštite.

Sve je to odlično, idila, reklo bi se, samo, ima tu jedan problem. Onaj osjećaj da će sve da se nastavi po starom poslije izbora (bez obzira na rezulate) nikako da me ostavi na miru. To je isti onaj osjećaj koji mi govori i da će se svađe i podjele nastaviti i do narednih izbora, pa onda opet do sljedećih, pa do nekih novih i sve dok se stvarno ne dogodi jedan od onih smakova svijeta koji se stalno predviđaju.

Ko zna? Ako se smak i dogodi, možda ćemo do tada biti toliko napredni da ćemo u svemir lansirati brodove sa političarima u potrazi za nekim novim svijetom na kojem bi oni mogli lijepiti svoje plakate i bilborde. Možda bi smak stvarno predstavljao kraj svijeta, ali ne i kraj odborničkih klubova. Naravno, besmisleno je polagati nade u nešto takvo. Ostaje mi da čekam i da se, u dokolici, igram misaone igre u kojoj se pokušavam prisjetiti nekog od poznanika koji nije ni na jednoj odborničkoj listi.
 

22.07.2016.

Zašto?

Skuvao sam kafu, uključio računar i pripremio sam se da pišem. Ništa, prazno. Nemam šta da kažem. Dostigao sam tu tačku apatije u kojoj mi se ništa ne čini dovoljno važno da bi bilo rečeno. Čemu? Zašto? Može li bilo šta što kažem nešto promijeniti? Ima li smisla pisati o bilo čemu?

Idem dalje, tragom ovih misli i dođem do odgovora da smisla ima, ali da ga ja ne prepoznajem. Prolazi pored mene, kroz mene, a ja ga ne vidim, ne čujem, ne osjećam. Možda će neko u mojim riječima naći nešto vrijedno, neki savjet koji će mu pomoći. Stvarno? Opet se pitam. Nemoj se ložiti na lažni altruizam i reci mi šta ti imaš od toga, kažem sebi. Iskren budi i reci mi ima li tu nešto više od pukog uzdaha olakšanja, prefinjenog, zamaskiranog vriska. Ima li, zaista?

Ne znam; nemam pojma. Ne znam zašto, ali jedno znam. Znam da osjećam da treba da "govorim". Ne znam zašto, ali znam da moram.

14.06.2016.

Kako je nama dobro!

U posljednje vrijeme se pojavljuje veći broj ljudi koji su, iz nekog razloga, nezadovoljni stanjem u našoj državi i u našem društu. Žale se na ovo i ono, na svaku sitnicu; sve im smeta. Zar ne vide kako je nama fino? Pa, ljudi, pogledajte malo kako je drugima.

Evo, recimo, kod nas su izbori svake druge godine, a i stranaka imamo baš mnogo, a ne kao, na primjer, Amerikanci; samo dvije stranke imaju. Kod nas kad glasač izađe na izbore... ihaj, ima da bira. Svaka opcija je dostupna i to najmanje u tri verzije. Ameri imaju samo jednu demokratsku stranku, a naša je skoro svaka takva. Rijetke su one koje nemaju "D" (D - kao demokratija) u svom nazivu. Ili, kao što, recimo, Daco reče, Amerikanci su ponosni što imaju pravo da glasaju, a kod nas ljudi mogu glasati i po nekoliko puta. Ako te i mrzi da izađeš i glasaš, velike su šanse da će to neko učiniti za tebe. To je prava sloboda. Čuj, jednom glasaš i čekaš opet četiri godine. Svašta.

Ni naš kapitalizam nije tako strašan. "Tamo" moraš raditi dva posla da bi zadržao status vlasnika kuće, pardon, status vlasnika hipoteke na kuću. A i da kupiš kuću moraš da ispunjavaš tamo neke uslove. Naše banke ti same trpaju pare u džepove, kao pravi prijatelji. Kažu: "Ma, uzmi, vratićeš kad budeš mogao". Američke banke te izbace na ulicu i ne trepnu okom. Firme su nam super, kao što Mujo iz vica kaže: "Našao sam super posao, ništa ne radim". Može se i kasniti na posao, a i malo ranije pobjeći. Samo su im pare važne. Kod nas para nema, što znači da se bez njih može. Hajde čik neka Francuz uđe u prodavnicu i kupi hljeb na veresiju ili ode u kafić, popije piće i kaže: "upiši me u teku". Malo sutra će. Naš je kapitalizam super. Evo juče mi reče jedan čovjek da mu firma ne radi dvadeset godina i da mu treba još da mu firma ne radi još nešto malo do penzije. Jedan drugi ga pita pa kako će u penziju kad ne radi, a on kaže da ovo nije zapad i da njegova firma, iako ne radi, svakom svom radniku uplaćuje sve doprinose kad pođe u penziju.

Ako, slučajno, pogledate "njihove" vijesti, možete vidjeti samo jad, protestne note, prijetnje, ultimatume, nasilje, ratove, kriminal... Kod nas toga nema. Kad je neko uhapšen zbog utaje poreza, recimo? Nema toga. U Njemačkoj hapse i šalju neke milijardere u zatvor jer su "zavrnuli" od države neku siću. Kad je kod nas neko otišao u zatvor zbog utaje poreza? Snouden otkri da oni prisluškuju pola svijeta, a kod nas možeš izaći u centar grada i vikati o čemu hoćeš i koliko hoćeš, niko te neće slušati. Njih gledaju tri kamere po glavi stanovika, kod nas trojica dijele jednu. Do ujutru bih mogao ovako, ali ne vrijedi. Ko dosad nije shvatio, neće ni shvatiti. Nastavite sa kritikama, "vidjećemo" šta će neka buduća istorija pisati o nama.


Stariji postovi

Budan u snovima vs. sanjar na javi
<< 12/2016 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

White rabbit


One pill makes you larger
And one pill makes you small
And the ones that mother gives you
Don't do anything at all
Go ask Alice
When she's ten feet tall

And if you go chasing rabbits
And you know you're going to fall
Tell 'em a hookah smoking caterpillar
Has given you the call
Recall Alice
When she was just small

When men on the chessboard
Get up and tell you where to go
And you've just had some kind of mushroom
And your mind is moving slow
Go ask Alice
I think she'll know

When logic and proportion
Have fallen sloppy dead
And the White Knight is talking backwards
And the Red Queen's "off with her head!"
Remember what the dormouse said;
"FEED YOUR HEAD"

People are strange


People are strange when you're a stranger
Faces look ugly when you're alone
Women seem wicked when you're unwanted
Streets are uneven when you're down
When you're strange
Faces come out of the rain
When you're strange
No one remembers your name
When you're strange x3
People are strange when you're a stranger
Faces look ugly when you're alone
Women seem wicked when you're unwanted
Streets are uneven when you're down
When you're strange
Faces come out of the rain
When you're strange
No one remembers your name
When you're strange x3
When you're strange
Faces come out of the rain
When you're strange
No one remembers your name
When you're strange x3

Preporučujem (ako mene pitate)

# Bačenih pogleda (u prazno)
108723