14.11.2018.

Da li će ovdje ikad biti bolje?

  
    Čim je završio srednju školu, Laki je počeo graditi karijeru radnika na održavanju gradskog zelenila. Nije bilo lako, ali odmah se zaposlio u Komunalnom preduzeću. Plata je ispočetka bila neredovna i dobijao je tek ponešto novca svakih nekoliko mjeseci; nije mogao planirati više od nekoliko dana unaprijed. Ali, bio je uporan, nije odustajao od karijere koju je izabrao i strpljivo je sačekao i dočekao svojih pet minuta. Potrajalo je pet godina da sredi svoj život. Upoznao je djevojku, ispostavilo se ljubav svog života, s kojom se vjenčao i s kojom je izrodio troje djece.

    Laki je s uživanjem radio svoj posao. Vodio je računa o izgledu nekoliko gradskih parkova, za čije je održavanje bio zadužen: redovno je kosio travu, odsijecao osušene grančice na ukrasnom drveću, potkresivao žive ograde, kupio smeće koje su noću tinejdžeri ostavljali pored klupa - radio je sve što je trebalo uraditi da bi zaljubljeni parovi imali svoj romantični kutak. Radio je i volio svoj posao.

    Ono što Laki nije volio je situacija kod kuće. Ljubavi nije nedostajalo - svi su se neizmjerno voljeli, ali od ljubavi se ne živi. Lakijeva porodica je stalno bila na pragu siromaštva. Svega je uvijek nedostajalo. Nije bilo dovoljno: hrane, odjeće i obuće za djecu, često nije mogao kupiti pelene za svoju kćerku, pa je njegova supruga prala pamučne pelene koje su dobili u Centru za socijalni rad. Sve je to Laki nekako mogao prihvatiti, ali kad ujutru pođe na posao, a gladna lica djece ga tužno isprate pogledom, nikako nije mogao. Bilo je takvih dana da im nije mogao obezbijediti doručak i samo ih je održavala umješna ruka njegove supruge, koja je od ničega uspijevala nešto pripremiti.

    Takva situacija ga je ispratila na posao i ovog jutra. Supruga, plač najmlađe, gladne kćerke i sjetni pogledi mališana su ga, kao i obično pozdravili, a on je u svom pocijepanom radnom kombinezonu i poderanim čizmama požurio da zamakne iza ugla ulice. Bježao je od svog doma, ali dom ga je pratio i sve vrijeme bio uz njega. Lica djece nikad mu nisu napuštala misli. Na putu do posla uvijek je razmišljao i tražio način kako da dođe do novca. Da ide u pljačku? To nije mogao - nije on takav čovjek. Bolji posao nije mogao naći - nije imao školu, a nije imao ni veze. Da ide preko "grane", nije se usuđivao, a i za taj potez je trebalo znati ljude. Laki ih nije znao. Da pokuša sa lutrijom - mrka kapa. I tih par maraka koje bi davao za srećke su značile nekoliko kilograma brašna, a to je, ipak, bio siguran dobitak. Tako bi razmišljao sve dok ne bi stigao do "svog" parka i onda bi se sve promjenilo. Zaboravljao bi na gladna usta kod kuće, što bi mu izazivalo grižu savjesti u povratku s posla.

    U Lakijevom životu nije bilo mnogo promjena i iznenađenja, ali jutros se u parku nešto dešavalo. Bilo je postavljeno ozvučenje i tridesetak ljudi je stajalo sa zastavama i transparentima u rukama i slušalo govornika koji je govorio. Mrak mu je pao na oči. Zar se politika dovukla i u njegov park? Zar nemaju dovoljno prostora na drugim mjestima? Ne skidaju se sa televizije, a sad im je i to malo. Sad su zauzeli i park. Uopšte nije slušao šta govornik priča. Govor je u njegovim ušima zvučao neartikulisano, kao mumlanje. Nije želio da čuje riječi, a znao je šta je suština govora - nije morao ni slušati da zna. Razaznavao je samo razliku između govora kravatiranog govornika i aplauza onih tridesetak ljudi u pauzama između rečenica.

    To je bilo to. Nije se mogao skoncentrisati na posao u kojem je uživao. Nije mogao zaboraviti slike svog doma. Bila je narušena njegova privatnost, njegova intima. Nezadovoljstvo je počelo da ga obuzima. Pokušao je da se odmakne u drugi kraj parka, ali nije vrijedilo. Političar je imao dovoljno jak razglas, pa je Laki bio svjestan njihovog prisustva čak i dok je radio okrenut leđima. Kako je govor trajao, Lakijev bijes je rastao. Više nije mogao da ih u potpunosti filtrira i ignoriše, pa su i poneke riječi postale razumljive:
- Mi ćemo obezbijediti više radnih mjesta...
- Aha, kako nećete, kao i ovi što su sad na vlasti - mislio je Laki.
- Spriječićemo korupciju...
- Joj majko mila, šuplje priče? - Laki se čak glasno nasmija.
- Kad mi pobijedimo, obračunaćemo se sa svima koji su nas dosad vodili u propast...
- Prvo morate pobijediti. Ima njih koji planiraju pobijediti koliko hoćeš!
- Povećaćemo penzije...
- Ko će ih zaraditi? Vi političari po ministarstvima sigurno hoćete - Laki je u mislima odgovarao na svako obećanje.

    Govor se odužio. Laki je i dalje radio i na jedno uho slušao. Pokušavao je i pjevušiti neke pjesme, ali to mu je samo pojačavalo nervozu. Uopšte mu nije bilo do pjesme. Samo je molio Boga da završe i da odu iz njegovog parka. Dosta mu je bilo isprazne priče koja nikad neće riješiti nijedan problem. Samo je jednom glasao na izborima; to je bilo kad je tek napunio osamnaest i poslije se zarekao da je s tim završio za sva vremena. Oni mu sad pričaju bajke, a Lakijeva plata je dovoljna da plati račune i kupi nešto malo hrane, koje ni izbliza nije bilo dovoljno za cijeli mjesec. O ostalim stvarima: odmorima, bioskopima, poslastičarnicama nije ni pomišljao. A oni mu evo, u njegovom parku, ovako tupe? Laki je pošteno radio i to nije bilo dovoljno za pošten život. Vrijeme je prolazilo, a govor političara, pretendenta za visoku društvenu poziciju je prešao u, za Lakija, izuzetno iritantno područje:
- Gospodo, naša djeca su gladna, a za to vrijeme ovi na vlasti razmišljaju samo kako da kupuju nove, bolje i skuplje automobile i da onda u njima krstare od restorana do restorana, od ručka do ručka, od proslave do proslave - nastavio je političar.
- Jašta, hoćeš li ti biti drugačiji ako prođeš na izborima? - kuvalo je u Lakiju.
- Moramo krenuti od početka. Strpljivo sačekati, malo stegnuti kaiš. Ne moramo jesti meso baš svaki dan dok ne dostignemo željeni cilj. Meso možemo jesti i svaki drugi dan, ništa nam neće faliti...

    U Lakijevoj porodici je znalo proći i dvadesetak dana bez mesa na trpezi. Za Lakija bi bio veliki uspjeh kad bi njegova porodica imala meso za ručak svaki drugi dan. To za njega ne bi bilo stezanje kaiša, kako reče političar - to bi za njega bilo ispunjenje sna. Nije više izdržao. Iz torbe je izvukao makaze za potkresivanje žive ograde i jurnuo pravo prema ozvučenju. Zahvatio je cijeli bunt kablova sa namjerom da ga presječe, ali prije nego što je učinio taj posljednji korak, osjetio je nečiju ruku na svom ramenu. Iznad njega se nadvio tjelohranitelj, ogroman čovjek u skupom odjelu, tamnim naočarima i slušalicom u jednom uhu. Malo je povukao Lakija unazad, tek toliko da ga udalji na dovoljnu udaljenost od opreme za ozvučenje. Kablovi koje je zahvatio su ispali iz Lakijeve ruke i on se, refleksno uspravio, tačno ispred tjelohranitelja. Iako mu nije mogao vidjeti oči, osjetio je njegov strogi pogled. Tjelohranitelj je zavukao ruku u unutrašnji džep svog sakoa i izvukao novčanicu od pedeset maraka, a zatim je spustio u pocijepani džep Lakijevog radnog odijela. Za trenutak Lakiju nije bilo jano šta se upravo dogodilo, ali kad je stisak tjelohranitelja malo popustio i kad se on blago nasmiješio u stilu: "dobro se razumijemo", shvatio je da je upravo "potkupljen" i da se od njega očekuje da pogazi svoj ponos i poslušno uguši svoje nezadovoljstvo. Shvatio je da mora odlučiti koliko vrijede njegovi principi. Shvatio je i da ima tek nekoliko sekundi da donese odluku. Svaki atom njegovog bića ga je "tjerao" da pljune tjelohranitelja, da pocijepa novac koji je dobio i da, ipak, obavi svoj prvobitni naum. Pred oči mu još jednom izađoše njegova gladna djeca i pomisao šta može kupiti za pedeset maraka - ne mnogo, ali ipak dovoljno da se kvalitetno hrane nekoliko dana. Laki je blago pognuo glavu, progutao knedlu tjeskobe koju je osjećao u grlu i tiho promrsio u pravcu tjelohranitelja, tako da ga niko ne može čuti:
- Hvala Vam.

    Bio je izdajnik, osjećao je. Izdao je sebe, ali je dobro znao da svaka izdaja ima cijenu. Osjećao se jeftino - on vrijedi pedeset maraka. Toliko košta Laki - nekoliko kilograma mesa i povrća.

    Potrpao je svoje stvari i alat u torbu i žurnim korakom krenuo dalje od "svog" parka. U duši ga je peklo sve što se jutros dogodilo. Prodao je sebe, prodao je svoj ponos, prodao je svoj park, sve je prodao za pedeset maraka. U nekom bunilu je krstario ulicama grada još nekoliko sati. Povremeno bi se sagnuo, kao da nešto radi, i pokupio papirić s ulice. Nije znao gdje ide, ali je znao gdje ne ide - u park se ne vraća. To nije mogao gledati. Nekako je potrošio tih nekoliko sati koji su mu preostali od radnog vremena i instinktivno se uputio prema svojoj kući. Putem je u glavi vrtio jutrošnje događaje, a nervoza se samo gomilala. Nema veze, mislio je, danas ću doći kući s hranom. Barem će se neko obradovati. Jeste da je to luksuz, ali kupiću djeci po čokoladu. Ova posljedna pomisao je učinila da se Laki malo oraspoloži. Odlučio je da prvo svrati u mesnicu u svojoj ulici i kupi meso, a potom će produžiti u mini-xafs, gdje će potrošiti ostatak novca.

    Čim je stupio u mesnicu iz džepa na grudima svog radnog kombinezona je izvadio "zarađenih" pedeset maraka i spustio ih na pult ispred mesara. Zaustio je da zatraži dva kilograma najboljeg mesa, ali ga je mesar pretekao:

- O, Laki, dugo te nije bilo - mesar je uzeo Lakijevih pedeset maraka i spremio ih u kasu - duguješ nam još petnaest, ali ne brini. Donijećeš kad budeš mogao.
- Nisam mislio sad da ti vraćam dug. Mislio sam da kupim meso - Laki nije zamišljao ovaj scenario.
- Kako da ne! Ja da ti hranim djecu?
- Ali, treba mi to meso.
- Trebaju i meni pare.
- Pa daj mi bar vrati pet maraka, mislio sam djeci kupiti po čokoladu, daj molim te.
- Ti to mene zezaš? Već mjesecima mi duguješ. Nema te da dođeš, ni za zdravlje da upitaš. Sigurno kupuješ po drugim mjestima kad imaš para i sad došao čovjek da se još zaduži. Neće moći ove noći, znam ja takve - bijesnio je mesar sa satarom u rukama.

    Laki više nije rekao ni riječi. Okrenuo se i izašao napolje. Zvuk zvona na vratima je, kao tačka na kraju rečenice, označio kraj Lakijevih maštarija o njegovom današnjem povratku kući s kesom u ruci. U kući su ga, umjesto smijeha i radosti, ponovo dočekali umorni i neveseli pogledi i osmijesi. Kad se raspremio i sjeo za "mršavu" večeru, supruga ga je uptala:

- Šta ima na poslu?
- Ništa. Šta bi moglo biti?
- Pa danas ti je bilo veselo. Gledala sam na vijestima izvještaj sa tribine iz parka. Vidjela sam i tebe.
- Nigdje čovjek više nema mira.
- Nemoj tako. Rekoše da će nam s vremenom biti sve bolje.
- Ne može biti gore.
- Rekoše da će nam biti baš dobro, a ja se pitam da li će ovdje ikad biti bolje?
- Hoće kurac.
08.11.2018.

Faze životnog otriježnjenja

Životno otriježnjenje je proces. Ne dolazi odjednom nego postepeno, odvija se u fazama, a svaka faza čovjeka iznenadi kad se u njoj nađe.

Prvo otriježnjenje se dogodi kad vam djeca na ulici (možda čak i vršnjaci) kažu dobar dan.

Druga faza je kad vas bilo ko oslovi čikom - baš zapara uši kad to prvi put doživimo.

Treća faza pljusne kao šamar. Meni se dogodila prije dvije večeri. Vraćao sam se s posla. Mrak je već pao. Trotoarom sam prolazio pored grupe osnovaca, desetogodišnjaka ili sličnog uzrasta, koji su čekali čas gitare. Registrovao sam da nešto razgovaraju, ali nisam obraćao pažnju, dok potpuno nisam prošao i dok nisam čuo:
- ...ma, ovaj starac što prođe.

Nisam "ukačio" o čemu su pričali, ali nije ni bitno. Samo sam pomislio kako sam upravo doživio jedno od posljednjih životnih otriježnjenja. I dalje, dva dana poslije, čujem njegov odjek.


18.07.2018.

Kako nisam preživio smak svijeta


    TV Dnevnik. Ne znam ni zašto ga gledam. Valjda mi je toliko dosadno i ne znam šta da radim. Sve same vijesti. Sve dešavanja za koja nisam znao. Ne iznenađuje me ništa što spiker pročita i najavljuje. Sve je, nekako, novo, ali i očekivano. Godinama posmatram u kojem pravcu stvari idu. Iznenađenja su odavno potrošena, presahla - jednostavno rečeno.

    Odjednom, neke čudne, neočekivane riječi dolaze iz usta voditelja TV Dnevnika. Ton je utišan, ali kao da reče da uskoro prekidaju program i kao da je zvučalo da se voditelj sa nekim oprašta! Sigurno mi se učinilo, ali i sama pomisao da sam čuo nešto nesvakidašnje je bila dovoljna da me natjera da usmjerim pažnju. Uzeo sam daljinski upravljač, pojačao ton:

- Dragi gledaoci, ovo je kraj svega. Prešli smo tačku nakon koje nema povratka. Preostaje nam samo da se pozdravimo sa onima koje volimo. Totalno uništenje više nije moguće izbjeći. Po proračunima i prognozama, naša planeta će biti u stanju da podržava život još samo desetak minuta. Nakon gubitka kompletne atmosfere, samo će određeni biološki organizmi, poput bakterija koje su sposobne za život u anaerobnim i uslovima ekstreme hladnoće, uspjeti opstati još kratko vrijeme. Sve vas molimo da ne paničite, jer više se ništa ne može promijeniti. Sada prekidamo naš program. Bilo nam je zadovoljstvo disati vazduh zajedno s vama. Odjavljujemo se, neka nam se Bog smiluje.

    Emitovanje TV Dnevnika je prekinuto. Zbunjeno gledam oko sebe. Šta se ovo dešava? Neki reklamni fazon? Prvi april nije. O čemu se ovdje radi? Prebacujem, tražim druge TV kanale - skoro svi su "tamni", samo se na ponekom emituju snimci prirode i lagana, umirujuća muzika. Nije moguće! Ne može ovo biti šala, bilo bi nemoguće koordinisati šalu ovolikih razmjera, a, opet, kako bi ovako ozbiljna stvar mogla biti istinita? Nismo, zaista nismo vodili računa. Bogatili smo se na uštrb prirode - bar pojedinci. Nismo slušali stalna upozorenja naučnika. Mislili smo da žele malo publiciteta kako bi lakše dolazili do fondova za finansiranje svojih ludih zamisli i lagodnih života. A vidi sad! Govorili su o globalnom zagrijavanju, povećanju kiselosti okeana, smanjenju biodiverziteta, ali to su bila upozorenja za predstojeće decenije ili vijekove. Niko nije spominjao minute do kraja. Trebalo je biti postepeno, dovoljno vremena da se pripremimo, da se pokušamo promijeniti. Otkud sad ovo? Nemam vremena ni da se ispozdravljam sa svima. Sa porodicom! Porodica?! Gdje li su oni? Žena je na poslu, kćerka u školi. Nemam vremena. Nemam šanse da stignem do njih za deset minuta. Možda imam više vremena? Ne znam ni šta se tačno dešava, samo da je voditelj rekao da je ostalo još desetak minuta. Desetak minuta može biti i petnaest ili dvadeset. Možda su se prevarili. Možda su pogriješili. Možda je dezinformacija. Tako je, svojevremeno, i Orson Vels izazvao pometnju radio dramom. Idem, odmah. Trčim prema njima. Čak i ako je istina, možda, ipak, stignem.

    Brzo sam uskočio u patike, strčao niz haustor i vidio da je na ulici nastao haos. Neki ljudi su se kretali tamo-amo kao muhe, hvatali se za glave. Drugi su plakali ili se užurbano molili. Krenuo sam trkom pravo prema školi da bar još jednom vidim i zagrlim kćerku. I automobili su jurili na sve strane - gdje ti ljudi idu autima? Ulični psi su pomahnitali. Vrisak i jadikovke se stapaju u neprekidan huk. Da li se ovo stvarno dešava? Da li je moguće? Je li stvarno kraj svega? Pogledah u nebo i krv mi se zaledi u žilama. Oblaci su započeli čudno da se kreću, da se neobično komešaju. Bila je to prva potvrda da se ne radi o kolektivnoj histeriji, obmani... Bila je to prekretnica, tada sam shvatio. Da, istina je. Strah me je preplavio i još brže potrčah prema školi. Jao, gdje li je sad moja kćerka? Sigurno je prestravljena. Samo da stignem, da je uspijem zagrliti prije kraja. Možda će se manje plašiti? Možda će joj biti lakše ako budem pored nje, ali neću stići. Znam da neću stići, predosjećam to. U ovom "džumbusu" se sve teže probijam - nisam bio svjestan sa koliko ljudi, životinja i automobila dijelim ovaj grad. Stalno sam pogledao u nebo. Iako nisam tačno znao šta se dešava, bilo je sasvim jasno da ću prvo gore primjetiti. Instinkt za opasnost, koji svi imamo urođen, mi je usmjeravao pogled prema oblacima koji su nastavljali svoj čudnovati "ples"; neki su se izduživali na moje oči, drugi se vrtili oko svoje ose, treći jurili u jednom pravcu, četvrti u drugom...

    Ima još dosta do škole. Plašim se da neću stići. Ima još dosta. Nemam šanse. Moram stići. Moram je vidjeti i zagrliti. Biće joj lakše uz mene. Biće mi lakše uz nju. Ovo se ne dešava. Neću stići. Nema šanse... telefon. Da je zovem telefonom, da joj makar čujem glas. Nema ništa od toga. Toliko sam uzbuđen i toliko mi se ruke tresu od straha i trčanja da ga ne uspijevam ni otključati. Bacam telefon i trčim još brže. Preskačem sve što mi se nađe na putu. Odgurujem ljude - niko mi nije bitan, ništa mi nije bitno. Smisao života mi se pretvorila u jedan, jednostavan cilj - stići na vrijeme. Šta ako dođem i ne nađem je? Velika je mogućnost da neće biti u školi. I oni su se, sigurno, zaputili svako na svoju stranu. U ovoj panici niko mirno ne sjedi i ne čeka. Možda me čeka jer zna da dolazim. Zna da mi pluća "pucaju" boreći se za vazduh, ali da neću odustati dok god ima nade da stignem. Nemam vremena za ovo. Trči i razmišljaćeš kad dođeš, kažem sebi. Možda je i ona krenula prema kući. Možda se sretnemo na pola puta. Možda negdje šćućureno čeka kraj. Možda neću stići... možda... nemam šanse... sve je gotovo.

    Neki ljudi su se, čini se, već pomirili sa sudbinom. Sjede na ivičnjacima trotoara i tupo gledaju u nebo. Drugi su uspjeli. Dočekuju kraj u zagralju voljenih osoba - grle se i plaču, šapuću utješne riječi jedni drugima. I dalje trčim, ne odustajem. Dok god postoji nada, ne odutajem. Po stoti put gledam u nebo; nema više oblaka, svi su nestali, kao da ih nikad nije ni bilo.

    U nebeskom plavetnilu, tačno iznad moje glave, počela se ukazivati i širiti crna tačka i brzo preraste u pravu, pravcatu rupu u kojoj zasijaše zvijezde. To je bio trenutak koji me je dokusurio. To je bio momenat u kojem sam istinski shvatio da je kraj i da nigdje neću stići. U bezdanu koji se otvorio, zvijezde su sijale bez treperenja. Padoh na koljena i zavapih:

- Oprosti mi kćeri. Oprosti mi. Nisam uspio. Mislio sam da imam vremena, da ću stići. Da sam samo znao... krenuo bih na vrijeme. Oprosti mi...

    Želio sam reći još mnogo toga, ali nije više bilo vremena. Moja svijest se gasila, zajedno sa sviješću cjelokupnog čovječanstva. Posljednje što sam osjetio je bila nada da nije mnogo patila i da je, umirujuće, zavladala konačna, kosmička pravda, koja nas je, znao sam, neminovno očekivala. Sad smo svi jednaki.
05.07.2018.

Rupa

Probijam se ulicom, putem na posao, preskačem prepreke, zaobilazim gomile pijeska i alat ostavljen na ulici. U toku je rekonstrukcija glavne ulice i već nekoliko mjeseci mi po mozgu lupaju pneumatski čekići, radnici prave larmu i rade. Zapravo, više uspijevaju popiti piva nego uraditi posla i to tako traje već predugo.

Na poslu me čeka još jedan običan dan, ni po čemu različit od prethodnog, ni po čemu različit od sutrašnjeg. Monotonija svakodnevnog života nije ono o čemu sam maštao. Prije dvadeset godina, imao sam velike planove, ali su oni, nekako, izblijedili pod uticajem svakodnevnih, "sitnih", životnih problema. Ovaj svijet ne izgleda dobro, razmišljam. Sve, ide pogrešnim smjerom. Kad bi se ljudi mogli ujediniti i preuzeti stvari u svoje ruke, napraviti nešto... eh, kad bi! Opet počinjem sa svojim utopijskim razmišljanjima, a dobro znam da je to nemoguće.

Dok sam, tako, bio zaokupljen svojim besmislenim maštarijama, osjetio sam nešto čudno - izgubio sam tlo pod nogama i, za tili čas, sam se osvijestio. Bio sam u nekakvoj dubokoj rupi, s bolom u desnom članku. Upao sam u rupu koju su putari pripremali za glavno kanalizaciono čvorište. Što je najgore, pored te rupe sam, na putu do posla, prolazio već nekoliko dana, a ironija se potrudila da, ovaj put, u nju upadnem. U razgovorima sam stalno kritikovao izvođače radova što nisu ni na kakav način obilježili to mjesto gdje se rupa nalazila. Govorio sam kako neko noću lako može upasti, a ja upadoh usred bijela dana.

Instinktivno sam pokušao da se pridignem i zamalo se nisam onesvijestio. Bol u članku je bio nesnošljiv, a i da sam se uspio osoviti na noge, ne bi mi mnogo vrijedilo, jer je rupa bila duboka tri metra i, poput omanje sobe, isto toliko široka i dugačka. Nije mi trebalo mnogo vremena da shvatim da sam u ozbiljnom problemu i da mi je potrebna pomoć da se izvučem. Posegoh za telefonom i, dok sam prevrtao džepove, primjetim ga razbijenog tridesetak centimetara od mjesta na kojem sam sjedio u bolovima:

- Šta sad? Kakva glupost! Ne mogu napolje i ne mogu pozvati pomoć... ništa ne mogu. Kakav sam ja kreten - misli su se komešale.

Situacija jeste bila besmislena, ali sam bio svjestan da se rupa u koju sam upao ne nalazi u džunglama Amazona, nego u mom gradu. Sigurno će se neko uskoro pojaviti i pomoći mi. Ipak je ovo prometna ulica. Dok sam tako razmišljao, pogledao sam nogu. Članak je narastao na veličinu omanje lubenice. Vjerovatno sam nešto slomio i neću proći bez gipsa. Ali trebalo je doći do Hitne pomoći.

Još jedna od mojih apsurdnih životnih situacija. Moj život je poput Marfijevog zakona - sve što može, poći će po zlu. Ako je bilo šansi da upadnem u problem, to sam i činio. Ako je postojala opasnost da me neko prevari, varao me je. Ako postoji mogućnost da upadnem u rupu, ona mi je bila zagarantovana. Dobro, uvijek sam bio prilično nepažljiv i to je mnogo doprinosilo, ali znam ja sebe, upao bih ja u ovu rupu nekako, čak i da sam odlučio da na posao krenem potpuno drugom ulicom. Već bih pronašao način.

Iz razmišljanja me prenuše riječi:

- Komšija, jesi li to ti, komšija? - bila je to komšinica iz mog haustora, koja se vraćala iz jutarnje kupovine, noseći kesu sa dva hljeba.
- Jesam, komšinice, kao što vidiš.
- Sad rekoše u Marketu da je neko upao u ovu rupetinu. Ne mogu da vjerujem da si to ti.
- Pa, eto, kao što vidiš, to sam ja. Pozvao bih te na kafu, ali...
- Sad ću ja piti kafu sa komšinicom preko puta tvog stana. Ništa ti ne brini - svima ću razglasiti šta je bilo, pa će ti već neko doći u pomoć. Maloprije mi reče da ode staviti kafu, dok se ja vratim iz prodavnice.
- 'Ajd ti komšinice, nemoj da ti se kafa hladi - rekoh.
- 'Ajd, 'ajd, odoh, brzo ću ja - reče i nestade iz vidnog polja.

Dobro, u redu. Ako ništa drugo, biću dobra trač tema uz jutarnju kaficu. Počeh zamišljati kako će se odvijati ti razgovori. Njih dvije će prvo započeti priču: "Znaš šta je bilo?", onda će analizirati moj problem i pronaći sve razloge koji su doveli do njega. Zajedno će odrediti stavove o tome da li sam ja to zaslužio ili nisam... i tako dalje, pa će se, nakon sat vremena raspredanja o meni, razići i otići da nastave razgovor uz neke nove kafice.

- Dobro jutro, komšija - bio je to glas starijeg čovjeka iz susjedne zgrade, kojeg sam svakodnevno viđao kako polako šeta podupirući se štapom - Šta je bilo? Ti upade u tu rupu! Eh, tako sam i ja upao u karabit kad sam pravio kuću sedamdeset osme. Umalo se ne udavih. Da mi nije bilo djece da me izvuku, ja bih tu i ostao. A evo me sad, Hvala Bogu, još uvijek na ovom dunjaluku. Nego, jesi li probao izaći? Vidiš onaj kamen tamo u uglu. Probaj stati na njega i dohvatiti ivicu rupe, pa se izvući napolje. Možeš ti to sigurno. Mlad si i u snazi. Eh, da su meni tvoje godine - ja bih iskočio iz te rupe - reče i produži svojim putem.

Još neko vrijeme sam ga čuo kako, vjerovatno sebi, opisuje događaje iz sedamdeset i osme godine, dok se nije potpuno udaljio. Hoću li i ja postati takav i mlađima od sebe dijeliti neupotrebljive životne savjete? Nadam se da neću, ali problem je što, vjerovatno, toga neću biti ni svjestan, čak i ako postanem. Možda sam već takav. Možda i mene dvadeset godina mlađi ljudi tako doživljavaju i ono što govorim smatraju besmislenim i neupotrebljivim.

U razmišljanju me prekinu glas:

- Ej, jarane! Šta to bi? - bio je to moj prijatelj s kojim sam se povremeno družio.
- Eto, jarane, upadoh u ovu rupu - odgovorih.
- Pa, kako, boga ti, uspjede upasti?
- Znaš mene. Zamislio sam se nešto i nisam ni skontao - tek sam shvatio šta je bilo, kad sam se našao na dnu.
- Jesi li se udario?
- Izgleda da sam slomio nogu. Ne znam, ali boli k'o sam Đavo.
- Čuj! Moram do kladionice. Juče sam uplatio tiket i sinoć mi prođe šest utakmica, a jedna mi ostala za danas. Odoh da uplatim, pa da "branim" tiket. Biće barem trideset maraka, a ako me sreća pogleda, biće i šezdeset. Kako god, ne mogu izgubiti. Čim završim, eto mene da te izvadimo odatle - reče.
- Hajde, hajde, pa se vidimo - rekoh više sebi, jer se moj prijatelj već izgubio iz vidokruga.

Moram priznati da me je sve ovo pomalo zabavljalo. Ovo se samo meni može dešavati. Ovakve, apsurdne situacije su bile moja svakodnevica. Koliko li sam samo puta bio u nevjerovatnim neprilikama, da ne znam da li bih plakao ili se grohotom smijao? Koliko puta sam doživio ono: "Da nije žalosno, bilo bi smiješno"? Evo i sad. Normalni ljudi, jednostavno, zaobiđu rupu, a ja... ja je nisam zaobišao. Ja sam pravo u nju zagazio. Tako je to kod mene. Stavi na ulicu rupu i na istu ulicu stavi mene i zna se šta će se dogoditi. Završiću, kao i sad, na dnu rupe sa povrijeđenim člankom.

- Momak, vi mladež ste stvarno, nevjerovatni - bio je to još jedan stariji prolaznik - Ništa ne gledate. Samo dignete glavu i idete.
- Kao da sam ja želio da upadnem u ovu rupu? - odvratih.
- Da nisi želio upasti, pazio bi malo. Ne može se tako. Uzmete one telefone i idete ulicom. Dobro te nije kamion zgazio - nastavi starac istim tonom - Poslije kukate, a ništa ne pazite.
- Dobro, dobro - rekoh, odmahujući rukom i pokazujući mu da produži svojim putem.
- Kad sam ja bio mlad, to se meni nije moglo dogoditi. Mi smo vodili računa, a ne kao vi. Samo dignete glavu i mislite da je svijet vaš. Kad sam ja bio mlad, sve je bilo drukčije!
- Jeste, tada nije bilo ni ulica.
- Sve vi najbolje znate. Šta ću ti sad ja? Sad ja treba da te vadim. Ne pada mi na pamet. Kako si upao, a ti fino izađi.
- Nisam Vam ni tražio pomoć.
- I da jesi, isto bi ti bilo. Upadate u neprilike i onda neko treba da trči u pomoć...

Otišao je i džangrizavi starac i ostavio me u razmišljanju. Ironija je bila da mi je, koliko god se žalio i koliko god je odbijao i pomisao da mi pomogne, donekle, ipak, pomogao. Barem mi je malo odagnao misli od situacije u kojoj sam se našao.

- Komšo, pa jesi li to ti? A ja čula maprije da si upao u tu rupu i kažem da nema šanse da je to komšo. Kažem ja njima da ti o svemu vodiš računa i tebe problemi zaobilaze u širokom luku - zagraktala je još jedna komšinica sa ivice rupe.
- Ne bih ja rekao da je baš tako - pobunio sam se.
- Gledam ja vas; kad ste zajedno prosto se vidi koliko ste svi složni - da vam čovjek pozavidi. Uvijek sam govorila da ljudi pretjeruju u svim onim pričama.
- Kojim pričama?
- Ma pusti kraju, komšo. Znaš kako je to kad se ženturače skupe?
- Ne znam bogami, a vidiš kono da i ja mogu upasti u probleme - bi mi smiješna igra riječi i formulacija: "upasti u probleme".
- Ma nije ovo, bogzna, neki problem. Ovo ti Bog daje da i tebe nekad nešto "pecne" - reče kao da ju je moja situacija radovala.
- Kao da vi iz komšiluka provodite sve vrijeme sa mnom i znate imam li ja probleme ili ne i da li mene ponekad nešto "pecne"? - razgovor me je već počeo nervirati.
- Hajde, hajde, komšija. Žurim, ostavila sam ručak na ringli - reče i ode.

Nije mi ni padalo na pamet da je molim za pomoć, a ni ona, nijednom riječju, nije pokazala istinsku želju da mi pomogne. Samo sam joj u mislima zaželio srećan put i da joj ručak zagori, ako ga je uopšte i ostavila na ringli.
Još sam razmišljao o svima koji su prošli pored "moje" rupe u protklih dvadesetak minuta, kad sam začuo:

- Joj, pa to ste Vi! Jeste li u redu? - bila je to djevojka, tinejdžerka, koju sam poznavao preko svoje kćerke. Mlada djevojka se objema rukama držala za glavu.
- Evo, kao što vidiš, živ sam. Malo sam ugruvan, ali sam dobro.
- Pa šta ćete sad?
- Valjda će naići neko ko mi može pomoći.
- Ja bih Vam pomogla, ali ne znam kako. Zapravo, kasnim na predavanje i plašim se da neću dobiti potpis ako još jednom zakasnim. Moji će me ubiti ako ne položim ovaj ispit - reče sva usplahirena.
- Požuri onda, da ne zakasniš.
- Naićiće neko ko Vam može pomoći, sigurna sam.
- Hoće, ne znam kako dosad niko nije došao u pomoć. Pitanje je minuta, siguran sam.
- Odoh, žurim, pozdravite kćerku.
- Hoću, pozdraviću.

Opet ostadoh sam da čekam sljedećeg prolaznika. Uskoro sam ga i dočekao. Čim se pojavila još jedna glava na ivici rupe, začuo sam gromoglasan smijeh - bio je to moj prijatelj:

- Jarane, kad ispričam raji - valjaće se od smijeha. O ovome će se godinama pričati - reče, ne prestajući da se smije.
- Brate, nije smiješno, izgleda da sam nogu slomio.
- Kako nije smiješno? Vidiš da ja ne mogu da prestanem da se smijem - reče i još za nijansu pojača svoj smijeh.
- Daj, bolan, meni nije smiješno.
- Joj, sad kad odem do kafića, kad ispričam raji. Poslaću i tebi piće.
- Ja, hajd' ti do kafića, a za mene ne brini.
- Šta se odma' ljutiš? Sad ću zvat' burazera - on u autu ima dugačku sajlu za vuču, pa nek' dođe i izvuče te odtle. Valjda je budan - dodade.
- Daj, brate, zovi bilo koga. Samo me vadite odavde.
- Evo, evo, idem ja. Sad će burazer - reče i odmagli.

Bio sam skeptičan i nisam očekivao pomoć ni s ove strane. Poznavajući svog prijatelja, znao sam da će on, ipak, prvo svratiti u kafić i da će se, zajedno sa ostalima, dobro našaliti na moj račun, popiti barem jedno pivo, možda i više, a tek onda će pokušati pozvati svog brata, koji, vjerovatno, i dalje spava i ni topovi ga ne mogu probuditi. Već sam se počeo ljutiti na svoje društvo, kao da se sve baš tako odigralo kako sam ja zamišljao, kad se ukaza još jedan lik. Bio je to dječak od nekih jedanaest-dvanaest godina:

- Čiko, čiko, Jeste li dobro, čiko?
- Nisam.
- Sad ću ja dovesti nekoga, reče i odmagli.

I zaista. Nije prošlo ni nekoliko minuta, a "mali" se vrati u pratnji policajca.

- Gospodine, samo budite smireni, sad ću ja pozvati pomoć - reče policajac i sa svog mobilnog telefona pozva vatrogasce - Pošaljite ekipu u glavnu ulicu. Čovjek je upao u rupu i potrebna je pomoć da se izvuče. Požurite - zatim se okrenu meni i dodade - evo sad će vatrogasci doći.
- Hvala Vam, mnogo. Nego, zar ne koristite motorole? - upitao sam.
- Koristimo, nego šta, ali ovako je brže - namignu mi.
I kao da je usud želio potvrditi njegove riječi, začu se onaj karakteristični zvuk policijske motorole.
- Kaži - kratko reče policajac.
- Idi u kafanu "Jablan", došlo je, izgleda, do neke tuče.
- Razumio - reče on dispečeru, a zatim se obrati meni - Gospodine, moram da idem. Čuli ste. Potreban sam na intervenciji.
- Hajte vi. Sad će vatrogasci.

Ovaj put nisam ostao sam. Tu je bio i dječak koji mi je doveo policajca u pomoć. Od toliko prolaznika, ispade da mi je pomogao dječak, razmišljao sam. Nije to čudno. Sad se mali osjeća kao da je učinio neko veliko djelo. Pa, i jeste. Svi su prošli, svi su žurili svojim obavezama, osim njega, "besposlenog" dječaka. Bio sam mu zahvalan. I ostali su lako mogli postupiti poput njega, ali im nije bilo dovoljno stalo ili, jednostavno, nisu željeli. Vjerovatno će i "mali" postati "pokvaren" kad odraste, kao i svi ostali.

- Mali, skloni se odatle. Upašćeš u rupu - začuo sam još neki glas, a nedugo potom, vidio i čovjeka u odijelu. Bio je to, ni manje, ni više, nego lokalni odbornik.
- Dobar dan - rekoh, onako iz rupe, odborniku.
- O, pa koga ja to vidim. Kako se ti tu nađe?
- Eto, idem putem, gledam svoja posla, razmišljam o nečemu, kad... rupa. Nisam bio ni svjestan šta me snađe - brzo odgovorih.
- Znao sam ja da će se ovo jednom dogoditi. Bogami, neće to moći tako. Rupa nije ničim obilježena, boli njih briga. Bilo je pitanje dana kad će neko upasti - iznervira se odbornik, što se moglo primjetiti samo po tonu kojim je govorio, ne i po njegovom licu - Ja sam upravo pošao na sjednicu Skupštine Opštine i, vjeruj mi, odmah ću na početku postaviti odborničko pitanje: "Zašto vlast dozvoljava ovakav nemar? Zašto ništa nije učinjeno da se ovo spriječi?"
- Pa, dobro, hvala Vam. Samo ne znam, da nije malo kasno sad to pitati?
- Možda jeste za tebe, ali ima i drugih ljudi u ovom gradu. Dok ove na vlasti malo ne pritisnemo, oni će raditi kao da je ovo njihova prćija. Ne može to tako. Odoh, sjednica samo što nije počela - reče i odmače se žurnim korakom.

I dalje nisam bio sam. Još uvijek je tu bio dječak, a pridružio mu se i jedan dokoni pas lutalica, koji je stajao pored dječaka i mahao repom. Nekoliko minuta nakon što je odbornik otišao, začuo sam zvuk vatrogasnih sirena i ubrzo se pored rupe parkiraše dva velika, crvena vatrogasna kamiona. Iz jednog iskoči vatrogasac u punoj opremi:

- E, čovječe, što nam napravi problem! - reče, čim je prišao rupi i osmotrio situaciju.
- Kakav problem?
- Stanica ostade prazna. Sad ako negdje bukne požar - ima sve da izgori. Svih deset nas je došlo ovdje. Niko nije ostao ni da se javlja na telefon.
- Kao da ste morali svi dolaziti i kao da ste morali doći sa dva kamiona? - pobunio sam se.
- Otkud smo znali šta ćemo zateći. Nego, dosta priče. Sad ćemo ti spustiti ljestve, pa se popni napolje - iznervirano odbrusi.
- Plašim se da to neće biti moguće. Mislim da sam slomio skočni zglob - rekoh mu.
- Ih, pa ne znam kako da ti pomognemo. Mi nemamo na kamionima onu korpu da spustimo u rupu. Jedino da zovemo Elektrodistribuciju i da pitamo imaju li oni vremena da dođu.
Vatrogasac se odmače nekoliko koraka od rupe, ali se brzo opet pojavi:
- Evo, sad sam zvao. Električari će brzo biti ovdje - dolaze sa korpom - zadovoljan je bio učinjenim.

I, zaista, ne prođe ni pet minuta, a još jedan kamiončić se parkira pored rupe, a radnik u plavom radnom kombinezonu mi reče da se povučem u stranu kako bi mogli spustiti korpu. Poslušno sam odskakutao na zdravoj nozi u sam ugao. Ali, kada se iznad mene pojavi korpa i poče da se spušta u rupu, vidjeh da su unutra dva radnika i da su zauzeli sav prostor. Pitao sam se ima li u korpi, uopšte, mjesta za mene. Čim je korpa spuštena, jedan od električara mi pruži neki papir i reče:

- Šefe, nisi platio struju; imaš dug koji moraš regulisati. Ne možemo te izvući dok ne platiš.
- Ali, nema ni desetak dana kako mi je stigao račun! Sve je plaćeno osim tog iznosa sa posljednjeg računa; to je nekih tridesetak maraka, čini mi se, a kakve veze sad ima račun za struju? - zbunjeno sam pitao.
- Ja stvarno ne znam, samo prenosim šta mi je rečeno u Upravi. Evo, ovo ti je nalog za isključenje s mreže. Zovi nekoga da plati i da ti donese uplatnicu - zaključi svoje izlaganje, kao da je upravo rekao nešto po čemu je izvedena komplatna logika kao nauka.
- Svašta. Kakve veze ima jesam li platio struju?
- E, pa, ništa nema veze. Kad bi mi tako gledali kroz prste svima, uskoro niko ne bi plaćao.
- Podnesite tužbu!
- Nema od toga ništa. Znaš i sam kakvi su nam sudovi. Razvuče se to i mi samo možemo da gledamo odakle nam vedro. Imamo i mi djecu koju hranimo - podigao je glas - Moramo se ovako snalaziti i koristiti svaku priliku da naplatimo potraživanja.
- Ali, kakve ovo ima veze sa naplatom? Da su vatrogasci imali korpu, vas niko ne bi ni zvao - nisam mogao da vjerujem u kakvoj sam se raspravi našao.
- Kakve ima veze? Sve ima veze s parama. Sve! Ništa više ne može mufte. Nego, rekoh ti, pokaži mi uplatnicu i odmah te vadimo. Direktor je izričito naredio da ti ne pomažemo dok ne platiš - jasno je pokazao da je došao kraj svakoj raspravi i pokazao radniku koji je, sa kamiona, upravljao korpom da ih podigne.

Korpa se počela dizati iz rupe kad se, nenadano, začuo povik:

- Stanite, šta radite? - bio je to još jedan odbornik.
- Čovjek ima neplaćen račun za struju - odgovori mu električar iz korpe.
- Jeste li vi normalni. Vraćaj to dole.
- Imam ja svog direktora koji mi određuje šta, kad i kako da radim.
- Slušaj ti, evo i Skupština je dala pauzu zbog ove situacije. Mene su poslali da provjerim šta se dešava. Ovi iz oppzicije su već počeli da nam prave probleme i da postavljaju pitanja:  Kako se moglo desititi? Što nisu postavljena upozorenja? Koliko je novca potrošeno za radove? Smjesta zovem vašeg direktora pa se s njim objašnjavajte.

Međutim, korpa je već bila izvučena napolje i razgovor se nastavio izvan rupe:

- Ne znam ja ništa. Direktor mi je dao izričite instrukcije. To ti s njim raspravi - uporno će električar.
- Halo, direktore. Šta ovo radite? Kakva je ovo priča oko neplaćenog računa? Izvadite odmah čovjeka iz rupe? Hoćete li da nas tuži, pa da imamo probleme ovdje? Da, da, znam ja da vi niste u nadležnosti opštine, ali ne zaboravite da mi i "gore" imamo uticaja. Dobro. Evo vam vaš radnik, pa to njemu prenesite - bijesnio je odbornik preko telefona najnovije marke.

Očigledno je direktor Elektrodistribucije izdao naređenje radnicima da me izvuku iz rupe, jer se korpa ponovo počela spuštati.

- Gospodine. Šta mislite ko je kriv za ovu situaciju? - sa oboda rupe, u kojoj sam se nalazio, gledali su me objektiv kamere i novinarka s mikrofonom u ruci.
- Za kakvu situaciju?
- Vi ste na dnu rupe, povrijeđeni, ko je kriv zbog toga? Krivite li vlasti ili izvođače radova?
- Da li  stvarno mislite da u ovom trenutku želim bilo šta komentarisati? - na pitanja sam odgovarao pitanjima.
- Razumijemo Vašu frustraciju, ali važno je da uperimo prstom u krivce - novinarka nije odustajala.
- Ostavite Vi mene na miru. Imate bitnijih stvari za izvještavanje.
- Ali, mi Vam pružamo priliku da prenesete poruku ljudima. Ovo što se danas Vama dogodilo, sutra se može desiti i drugima, a to sigurno ne želite - pokušavala je da zaigra na kartu moje empatije.
- Ostavite se toga. Treba ja da se osjećam krivim? Nisam ni za šta kriv i ne krivim nikoga. Eto, to je moja poruka. A sad me ostavite na miru ili ću urlati upomoć, pa poslije snimajte priču o tome zašto sam upao u rupu i počeo da zapomažem.
- Ali, gospodine...
- Šta, tačno, ne razumijete od svega što sam Vam rekao? Ostavite me na miru.
- Svašta. Kako biste se za mene zauzeli? - promrsila je novinarka sebi u bradu - Hajde, idemo, nema od ovoga ništa - rekla je snimatelju i demonstrativno se izgubila iz mog vidnog polja.

Snimatelj je slegnuo ramenima, kiselo se nasmijao i pošao za njom. U međuvremenu, za vrijeme rasprave sa TV ekipom, korpa sa radnicima Elektrodistribucije se ponovo spustila na dno rupe i obojica su, ovaj put, izašli i stajali pored mene:

- Možeš li ustati? - upitao je električar koji mi je maločas uručio račun - Ako ne možeš, mi ćemo pomoći.
- Ne treba ništa. Idite vi svojim putem. Ja ću ostati. Bolje mi je ovdje, nego napolju. Ne sviđa mi se ideja da se vratim gore.
22.06.2018.

Bolesnička soba 309


Nije prošlo puno vremena od događaja iz sobe 312, a gospođica M.S. me je uspjela totalno zaslijepiti. Nedugo nakon što smo se upoznali, s uputnicom u ruci ponovo sam čekao na prijem u bolnicu. Onaj moj dobri doktor me je poslao. Reče mi da ne čekam ni časka, jer je bitno što prije reagovati i "uključiti" terapiju. Na "prijemu" me je dočekala mlada doktorica. Toliko je bila mlada da sam se pitao da nisam možda u skrivenoj kameri. Pregledala je moje papire i započela razgovor:

- Gospodine, ne znam šta da Vam kažem. Naš neurolog trenutno nije tu. Neće doći do ponedjeljka. Ja Vam savjetujem da se vratite kući i da ponovo dođete kad se on vrati.
- Pa, Vaš ljekar neurolog je upravo ljekar koji me je poslao. Rekao mi je da odmah dođem ovdje jer je bitno na vrijeme početi s terapijom, koju je već, kao načenik Vašeg odjeljenja, i odredio - bio sam uporan.
- Ali, Vi morate primiti pulsnu terapiju, a ja ne znam baš... bez njegovog prisustva... ne bih baš rizikovala - bila je uporna i mlada doktorica.

Dobri ljekar mi je dao broj svog telefona i, s obzirom da mi je rekao da se javim u bilo koje doba dana ili noći, usudio sam se da ga pozovem:

- Doktore, izvinjavam se što zovem, ali imam problem kod prijema na odjeljenje - rekao sam, usput objašnjavajući situaciju u kratkim crtama.
- Hajde recite joj da Vas primi. Neka Vas smjesti u krevet i neka odmah uključi terapiju - kratko je odbrusio moj dobri doktor.

Završio sam razgovor i obratio se mladoj doktorici:

- Reče mi da me smjestite u sobu i da mi uključite terapiju. Samo da Vam kažem da mi ovo nije prvi put da primam terapiju steroidima. Prošli put nisam osjetio nikakve probleme - pokušao sam malo da je umirim.
- Joj, pa ne znam. Ovo je dvostruka doza u odnosu na doze koje se obično daju - i dalje se kolebala.
- Vjerujte, ništa se neće dogoditi, a meni je rečeno da se moram odmah javiti. Dugo je da čekam još četiri dana.
- Dobro. A, kako se inače manifestuje Vaša bolest. Je li uvijek ovako? - moram priznati da me je iznenadila pitanjem.

Objasnio sam doktorici prirodu svoje bolesti i zašto je bitno brzo reagovati u akutnim fazama. Ona se okrenula sestri, koja je, takođe, bila prisutna u prijemnoj ordinaciji:

- Pa ništa. Nađi mu prazan krevet - prozvala je sljedećeg pacijenta.

Već sam ranije "ležao" u ovoj bolnici kad mi je, zbog jedne druge gospođice, srce zaigralo i znao sam šta da očekujem: mnogo buke, loše hrane i sve to bez onog osjećaja bolničke čistoće. Pratio sam sestru i ona me uvede u sobu 309. Pokaza mi na krevet ispod prozora:

- Nadam se da ste sad zadovoljni. Ako nam se pojavi hitan slučaj, nećemo imati mjesta da primimo pacijenta - kratko je odbrusila.
- Ništa ne brinite. To ćemo lako riješiti - nisam se dao zbuniti.
- Kako mislite?
- Ako dođemo u takvu situaciju, ja ću ustati i prepustiti krevet. Ne bih ni ja mogao živjeti sa saznanjem da je neko skončao zbog mene - ironično sam odvratio.

Sestra se usiljeno nasmiješila i otišla iz sobe, uz izgovor da je čeka posao.
Soba 309 ima tri kreveta, a jedan je već bio zauzet. Ispod deke, kojom je bio umotan, gledali su me brkovi domaćina od osamdesetak godina. Tek kad smo ostali sami progovorio je nekoliko riječi u znak pozdrava, a zatim je dodao:

- Možeš li zatvoriti prozor? Prehladićemo se na ovoj promaji.
Zatvorio sam prozor, iako u sobi nisam primjećivao vazdušne struje.
- Domaćine, koja je Vas nevolja natjerala ovdje? - upitao sam brku.
- Eh, prije dvadesetak dana sam imao moždani udar i počeo sam se lijepo oporavljati, kad sinoć, opet moždani udar - odgovorio je bojažljivo, kao da ga od trećeg moždanog udara dijeli samo nekoliko trenutaka.
- Izgledate mi odlično za nekoga ko je imao dva moždana udara za kratko vrijeme - pokašao sam malo da ga umirim.
- Ruka me ne sluša nikako. Ne mogu da je pomjeram. Jedva hodam, ali to je od ranije. Hajd' bogati, bitno je da čovjek ikako može na noge - više je za sebe odgovorio, pokušavajući da se utješi.

Ipak, u narednim danima, shvatih da je moj brko veseo čovjek, pravi domaćin, navikao na svu širinu svog rodnog sela. Čovjek koji se, vjerovatno, za svojih osamdeset godina nije mnogo udaljavao od kuće. Nije mnogo govorio, a i kad bi prozborio, uglavnom su to bila pitanja koja je postavljao. Sve ga je zanimalo - od mog života, pa do svih onih tričarija kojima svaki čovjek obiluje. Iako nije volio govoriti o sebi, u toku sljedeće sedmice, koliko smo se "družili", mnogo sam saznao o njemu. Jednom prilikom, kad sam ga upitao o njegovom domaćinstvu, reče mi:

- Najgore mi je što ću sad morati prodati kravu. Ja se više neću moći brinuti o njoj.
- Imate li još nekoga da živi s Vama?
- Imam. Žena mi je još živa. Ali, nije ni ona baš sa zdravljem. Imam i sinove, unuke. Imam i praunuke, ali oni ne žive s nama. Samo smo ja i baba. Sve se razišlo. Ja više ne mogu, a nema ko drugi da namiri kravu. Moraću je prodati - govorio je, a u očima su mu se zacaklile suze.
- Nemojte tako. Ovaj naš doktor je dobar. Opraviće on Vas - pokušao sam malo da "smekšam" situaciju.
- Ono jes'. Dobar je, prava ljudina. Ali, daj Bože. Meni je osamdeset. Ne može čovjek puno da očekuje.

Njegove riječi su me ostavile u razmišljanju. Takav je naš čovjek. Naizgled zabrinut za kravu, a u stvari, "bole" ga rasuti unuci, praunuci i sinovi, "boli" ga što njegova "baba" pogleda preko kapije, u nadi da će vidjeti brkove, koji dolaze preko dvorišta. Takav je naš čovjek. Takvi smo mi - ponosni da priznamo da smo ljudi, da imamo osjećaje.

Vrijeme je sporo prolazilo. Kroz prozor sam, na krovu kuće iza bolnice, mogao vidjeti veliku antenu neke radio stanice ili nečeg sličnog, pa sam je koristio da provjeravam da li mi se vid popravlja. Antenu sam vidio samo lijevim okom, dok mi je, gledajući na desno, sve izgledalo sivo. Jedino što sam mogao uočiti jeste razlika između noći i dana.

Izjutra bih primao propisanu terapiju, što je trajalo po tri-četiri sata i, uz "mršave" obroke i jutarnju kafu sa automata, to su bila sva dešavanja u toku dana. Bolnica je je bila prepuna drugih pacijenata, pa sam se stalno upoznavao sa ljudima. Čim sam se smjestio u krevet, dođe u sobu stariji čovjek:

- Došao sam da vidim svog zemljaka. Čuo sam da ima neko, pa dođoh da se upoznamo - reče odmah s vrata.

U razgovoru ustanovismo da živimo tek desetak kilometara udaljeni jedan od drugog. Opisa mi svoje "muke" i svoju nadu da će uskoro ići kući.

- Zemo, imaš li sitnih para za kafu, meni je nestalo. Nisam jutros pio? - upita.
- Imam. Pripremio sam se i ponio sam dosta kovanica. Znam od ranije da je to pametno - odgovorih i krenuh prema automatu na hodniku, pokazujući mu rukom da me prati.
- Hvala ti. Vratiću ti ja.
- Šta mi imaš vraćati, kao da je to ne znam ti šta?
- Vratiću ja, vratiću.
- Kad ti se pije kafa samo navrati ovdje. Kad nam nestane sitnog novca, onda ćemo se snalaziti.
- Ma nije problem, vratiću ti ja čim mi dođe posjeta. Imam ja kod kuće pedeset maraka. Tražiću da mi dođu u posjetu i da sve ponesu - dok je govorio, posebno je naglasio iznos.

A i drugi, stariji ljudi, često su sa sitnim novcem u ruci dolazili u sobu i molili da im "izvadim" kafu iz automata:

- Momak, jesi li ti onaj koji zna sa ovim aparatom? Ako ti nije teško, hajde jednu bez šećera.

Ubrzo sam znao kakvu kafu i kad pije gotovo svaki od pacijenata. Još kad su shvatili da od automata mogu dobiti i: toplu čokoladu, kafu s mlijekom, čaj, nes kafu - "posao" je baš krenuo, a automat je "presušio"; popili smo sve. Čovjek, koji je sljedeći dan došao da provjeri automat se začudio:

- Juče sam ga napuno. Ne znam u čemu je problem.
- Ne može biti problem kad se sve rasproda. Nego, sljedeći put kad dođete, morate mi isplatiti dnevnice i pripremiti ugovor za stalni radni odnos na radnom mjestu poslužioca na bolničkom kafe-aparatu - našalio sam se.

Zemljak je dolazio do moje sobe tridesetak puta u toku dana. Ušao bi, sjeo na krevet, promrmljao nekoliko riječi o tome kako će mu donijeti pedeset maraka kad dođu u posjetu, dodao još nekoliko riječi o tome kako čeka i doktora, koji će ga sutra pregledati i otišao. U međuvremenu bih ga mogao vidjeti kako prolazi gore-dole hodnikom, ulazi i izlazi iz različitih soba ili pije kafu pored automata s nekim u društvu. Brko, moj cimer, jednog dana je kratko prokomentarisao:

- Što bi ovaj tvoj zemljak bio dobar da čuva kukuruz od međeda.

A Zemljak je samo pio kafe. Kad bih prošao hodnikom, vidio bih ga kako stoji s kafom u ruci. Koristio je priliku da se požali kako nije pio kafu svima koji su dolazili pacijentima u posjete ili bi "trčao" da se "upozna" sa svakim novim pacijentom koji bi bio primljen. Pitao sam se kako mu se ne smuči od silnih kafa. Ali ne, on bi samo mrmljao kako je to najbolja kafa koju je ikada pio. Za vrijeme boravka u sobi 309, ja sam mu platio desetak kafa, a on je i dalje čekao svoju posjetu i pedeset maraka koje ima kod kuće. Nakon nekoliko dana, ostalo mi je sitnog novca samo za još jednu jutarnju kafu. Zemljak se "stvorio" pored mene čim se začuo zvuk aparata:

- Zemo, može li i meni jedna? Danas će mi doći posjeta, pa ćemo piti kafe.
- Nemam više siće. Ovo mi je posljednje.
- Dobro, 'ajd ostavi mi bar nekoliko gutljaja.

Drugi su već počeli da se ljute na njega. Govorio sam sebi da je to samo nekoliko kafa i da to nije dovoljan razlog za ljutnju. Na kraju, već od prvog puta sam prosto mogao odbiti da mu plaćam kafe. Iako sam bio potpuno svjestan da on koristi svaku priliku da "zaradi" bar nekoliko gutljaja kafe, zaista mu to nisam zamjerio. Ali to što mi "otima" moje posjete me je baš ljutilo. Čim bi mi došao neko iz porodice ili neko od prijatelja, on bi se "stvorio" u sobi i niko ne bi mogao progovoriti. Samo bi se njegov glas čuo. Smetalo mi je što je od ljudi, koji su meni dolazili u posjetu, "izvlačio" sitniš za kafe. Čak ih je slao u prodavnicu sa nekim banalnim zahtjevima. Konačno, kad je želio mog oca poslati u prodavnicu da mu donese upaljač, nisam više izdržao:

- Čovječe, mislim da si malo pretjerao. Bilo bi lijepo da izađeš i da nas pustiš da progovorimo poneku riječ.
- Evo, idem ja odmah. Ali... upaljač...
- Kakav upaljač?! Evo ti moj i pusti ljude na miru.

Promrmljao je nekoliko riječi u znak pozdrava i izašao iz sobe, ali se vratio čim mi je otac otišao i nastavio se ponašati kao da ništa nije bilo.

Ovaj boravak u bolnici je bio dosadniji nego prošli. Nisam mogao ni čitati, zbog toga što sam bio slijep na desno oko. Nekoliko puta sam pokušavao čitati samo lijevim okom, ali brzo bih odustajao. Nisam imao izbora. Mogao sam lutati hodnicima ili sam mogao spavati. Pokušavao sam šetati po bolnici, ali to bi mi brzo dosadilo, pa bih se vraćao u sobu 309. Spavanje sam izbjegavao, jer sam zbog steroida ionako noću patio od nesanica, pa sam se trudio da preko dana ostajem budan. Ipak sam jednog popodneva kratko zaspao, kad sam začuo:

- Novinar, novinar! - bila je to jedna od medicinskih sestara koja se, očigledno, obraćala meni - vidim ja da ste mi poznati i već dva dana pokušavam da se sjetim odakle Vas znam. Gledala sam Vaše emisije. Baš su dobre.
- Hvala Vam - nisam znao šta da kažem. Uhvatila me je nespremnog.
- Mi smo i komšije. Ja sam živjela u Vašem gradu prije nego što sam se udala.

Izmijenili smo još nekoliko rečenica o mjestima i ljudima koje oboje poznajemo, a zatim je otišla, uz objašnjenje da se mora pobrinuti za neke pacijente. Od tog momenta često je svraćala u moju sobu i stalno je pitala da li mi je nešto potrebno.

Iz susjedne sobe bih, s vremena na vrijeme, začuo kako me jedan pacijent doziva. Bolovao je od astme i bio je cjevčicama povezan na izvor kiseonika, pa se nije mogao udaljavati od svog kreveta. Dozivao bi me dva ili tri puta dnevno da mu donesem kafu, što sam rado činio, a zbog čega bi se on do besvijesti zahvaljivao. Jednom prilikom sam čuo kako me doziva, pretpostavio sam da ponovo želi kafu, pa nisam žurio. Međutim, kako sam se pojavio na vratima njegove sobe, bilo mi je jasno da nešto nije u redu.

- Molim te, možeš li mi dovesti sestru ili ljekara - sav crven u licu jedva je izgovorio.
- U čemu je problem? - ni sam ne znam zašto sam upitao. Kao da bih mu ja mogao pomoći na bilo koji način.
- Srce... srce. Požuri, molim te.

Odmah sam se okrenuo i izašao na hodnik. Imao sam sreće i odmah ugledao jednu od sestara, pa sam se s njom brzo vratio. Ona je pogledala čovjeka, krenula iz sobe i kratko rekla da će se brzo vratiti sa ljekarom. Došla je tek za pola sata bez pratnje ljekara. U međuvremenu se čovjek u potpunosti oporavio i objasnio mi u čemu je bio problem. Napadi astme mnogo opterećuju srce. Osjetio je kao da mu srce puca. Nije mogao da diše, a srce je bilo na putu da eksplodira. Kad je sestra drugi put došla i vidjela da pacijent diše i razgovara normalno, samo je rekla da je sve u redu i ponovo otišla. Nisam mogao da vjerujem kakvoj sam sceni prisustvovao.

Za vrijeme boravka u sobi 309 upoznao sam mnogo ljudi i ljudskih sudbina. Uglavnom su svi bili zabrinuti za sebe i svoje zdravlje i prepričavali svoju "muku". Ali, bilo je i onih koji to nisu bili u stanju. U sobi preko puta je čovjek, u toku noći, počupao sva crijeva od infuzije. Izazvao strahovito krvarenje i opštu paniku među medicinskim sestrama, pa su ga "morali" vezati za krevet da to ne bi ponovio. Iz njegove sobe se poslije toga danima stalno čuo glas njegovog cimera:

- Eno ga, opet. Pa šta to radiš? Nemoj, čovječe. Smiri se. K'o malo dijete. Nikad te neće odvezati. Vidi šta si uradio od ruku, svu si kožu zgulio.

Vezani nesrećnik se oporavljao od posljedica moždanog udara i, čini se, uopšte nije znao gdje se nalazi i šta mu se dešava, pa su i svi pokušaji njegovog cimera da ga umiri bili bezuspješni.

U bolnici je bilo mnogo pacijenata sa moždanim udarima. Veče pred moj odlazak, u bolesničku sobu 309 u nesvjesnom stanju donesoše jednog takvog. Smjestiše ga u treći krevet, priključiše ga na infuziju, obaviše nekoliko pregleda i ostaviše ga tako da čeka jutro. Nije dolazio svijesti, sve dok Brko i ja ne pođosmo na spavanje. Kako sam padao u prvi san, primjetio sam da je novi cimer počeo da se komeša; ispočetka je samo pokušavao promijeniti položaj u kojem leži, a nakon petnaestak minuta je počeo pokušavati da se uspravi. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja, konačno je uspio tako što se uhvatio za ogradu kreveta, koju su postavili da spriječi njegov pad. Samo je sjedio mirno i gledao u jednu tačku, bar mi se tako učinilo pri oskudnom svjetlu koje je dolazilo iz hodnika. Kad sam bolje obratio pažnju, primjetio sam da on, zapravo, proučava svoju infuziju i zakačena crijeva. Ispočetka je samo proučavao, a onda je počeo da odljepljuje flastere koji su držali braunilu u njegovoj ruci, s izrazom "Šta je ovo? Što mi je ovo zakačeno?" na licu. Odmah pomislih na vezanog bolesnika iz sobe preko puta, na krvave plahte i vapaje njegovog cimera i skočih iz kreveta i priđoh svom novom cimeru. Bio je to krupan, snažan, tada mi se učinilo i sredovječan čovjek. Primjetio me je tek kad sam mu se obratio:

- Nemoje to čupati. To Vam je lijek - rekoh mu najblažim mogućim tonom.
On me je samo pogledao na nekoliko sekundi, a onda nastavio tamo gdje je stao.
- Nemojte to dirati. Svi u bolnici to imamo - pokazao sam mu svoju braunilu.
- mmmmmmmmm - samo je uspio izgovoriti.
- Hajte lezite. Ja ću Vam pomoći.

Upalilo je. Uspio sam ga položiti u krevet. Poslušao me je bez pogovora. Onako krupan i poslušan izgledao mi je kao veliki plišani medo. Kad sam ga lijepo ušuškao i sam sam se vratio na spavanje. Ali, ne lezi vraže, nije prošlo ni petnaest sekundi, a Plišani medo je ponovo sjedio uspravljen i pokušavao otkačiti svoju infuziju. Rekoh sebi da ću sačekati da vidim neće li se, možda, sam smiriti, ali da ću pomno pratiti šta se dešava. Ako postane opasno i ako mi se učini da će uspjeti pokidati braunilu i crijeva, intervenisaću. Plišani medo se, zaista, uskoro umorio, ali je došao na novu ideju. Želio je da ustane iz kreveta. Zapravo, pošto mu donji dio tijela nije bio u funkciji, sve što je mogao uspjeti, jeste da padne na pod. Imao je postavljenu ogradu, pa to i nije bilo toliko opasno. Onako krupan i snažan cimao je cijeli krevet, a pošto je bio na točkovima, za nekoliko minuta je uspio da ga pomjeri za skoro dva metra. Nisam više mogao samo da posmatram. Ponovo sam ustao i prišao Medi:

- Nemojte to da radite. Lezite u krevet i smirite se. Pokušajte malo odspavati.
- Meni se ne spava - ovaj put je uspio promumljati.
- Morate spavati, da malo odmorite. Imali ste naporan dan - pokušavao sam ga umiriti.
- Kad ne mogu da spavam - gledao me je molećivim očima, kao malo dijete.
- Hajte Vi fino lezite, malo spavajte, ujutru će Vam biti bolje. Sutra će Vas ljekari pregledati i dati Vam lijekove - izgovorio sam i istovremeno ga ponovo uspio smjestiti u ležeći položaj.

Opet sam se vratio u krevet, ali nisam se uspio ni pokriti, a medo je već sjedio i ponovo čačkao svoju braunilu. Vidio sam da ću mu teško bilo šta objasniti. Otišao sam do "prijema" po pomoć i pronašao dežurnog ljekara. Objasnio sam mu situaciju i zamolio ga da dođe i Plišanom medi da nešto za smirenje, ne bi li uspio zaspati. Ljekar mi reče da će poslati nekoga sa bensedinom. Vratio sam se u sobu i, zaista, za nekoliko minuta se pojavi tehničar sa tabletom koju Medo poslušno popi. Zajedničkim snagama smo uspjeli Medu ponovo ubijediti da legne u krevet. Tehničar je ostao u sobi još desetak minuta i otišao. Medo je mirno ležao. Pomislio sam da je bensedin počeo djelovati, a i on sam je sigurno bio iscrpljen. Pretpostavio sam da spava, pa sam se i sam vratio u krevet.

Nedugo zatim, opet ista scena. Medo pokušava da "ispadne" iz kreveta. Šta ću, opet sam skočio:

- Pa gdje ideš?
- Dole, moram dole - rukom je pokazivao na donje spratove bolnice.
- Nema dole ničega. Znaš li ti gdje se nalaziš? - upitao sam ga, a krupne oči su me samo gledale.

Vidim ja da on ništa ne shvata. Bilo mi je teško i komunicirati s njim. Teško je i nerazgovjetno govorio. Često bih i po nekoliko puta morao tražiti da mi ponovi riječi, dok ne bih shvatio šta govori. Bio je vidno uznemiren i samo bi se smirio kad bih pričao s njim. Sjetih se da su mi uvijek govorili da umirujuće djelujem na ljude:

- Kako se zoveš, odakle si?

Promumljao je odgovor, koji ja nisam razumio i ponovo bezuspješno pokušavao ustati iz kreveta. Učinilo mi se da se malo bolje osjeća i da mu je govor postao nešto razumljiviji, ali sam primjetio da često govori nepovezane riječi - kao da ih je nasumično izgovarao. Bilo je tu i riječi iz italijansog, španskog i ko zna kojih još jezika. Pade mi na pamet da je Plišani medo možda radio negdje u inostranstvu:

- Jesi li živio u Italiji, kako znaš italijanski jezik?
- Nisam!? Ne znam italijanski.

Pomislio sam da mora biti da je "pohvatao" neke riječi iz omiljenih serija i da ih sada nesvjesno i nepovezano "izbacuje". Opet je, prilično uznemireno, nastavio sa pokušajima da napusti svoj krevet. Cijelu noć sam pokušavao da ga umirim i "urazumim" da se smiri do jutra. Bilo je već dva ili tri sata izjutra i bio sam umoran i pospan, ali nisam se tek tako mogao okrenuti i otići na spavanje. Ljutilo me je što niko od osoblja bolnice nije ni provirio da vidi kako je novi pacijent. U filmovima bi medicinske sestre sjedile uz njegovo uzglavlje, ali život nije film, posebno u Bosni. Možda i jeste film, ali nije ta vrsta u kojoj svi rade svoj posao.

- Koliko ti je godina? - nastavio sam sa pokušajima da razgovaram s Medom, ne bi li ga razgovor malo umirio.
- Kvinte sjempre traktor! - iznenadio me je odgovor.
- Molim?
- Kvinte sjempre traktor.
- Šta ti znači traktor?
- Kakav traktor? - sad je Plišani medo bio iznenađen.

To je zapravo značilo da ima sedamdeset godina. Nekako sam, ne znam ni ja kako, malo rukama, malo pitanjima uspio shvatiti da "kvinte sjempre" znači sedamdeset, a da "traktor" na njegovom "novogovoru" znači "godina". A, onako snažan i vitalan, izgledao je kao da ima pedeset. Pretpostavio sam da je živio zdrav život negdje na selu. Možda me je i stalno spominjanje traktora navelo na tu pomisao.

Nekako sam mu uspio objasniti da se nalazi u bolnici i da je njegovo stanje ozbiljno:

- Znaš li ti šta ti se dogodilo? - upitao sam.
- Znam. Bilo mi je loše pa sam pao na ulici.
- Gledaj ovako. Nije tebi loše zato što si pao na ulici, nego si pao zato što ti je bilo loše. Evo, još malo pa će jutro i jutarnja vizita, a tebi bi bilo najbolje da malo odspavaš i malo se odmoriš? - učinio sam još jedan pokušaj.
- Dobro, hoću - odgovorio mi je i odmah nastavio sa pokušajima da ustane.
- Pa gdje ćeš sad? Jesi li rekao da ćeš na spavanje?
- Moram u wc - konačno je uspio izgovoriti cilj kojem stremi cijelu noć.

U tom trenutku sam se osjećao "slomljeno". Mislio sam da Plišani medo pokušava da ustane i ode negdje što dalje, a on je, "jadnik", samo pokušavao stići do wc-a. Koji sam ja kreten.

- Ne moraš nigdje ići. Sestre su ti stavile pelenu kad su te doveli ovdje. Ništa ne brini, samo "odradi posao".
- Pa kako ću?
- Slobodno, nije to nikakva sramota.
- Ali, meni treba... znaš... nije to mala nužda - zarumenio se od sramote na samu pomisao da, poput bebe, obavi nuždu u pelenu.
- Nema to veze. To je u bolnici normalno. Sestre su na to navikle, a to im je i posao. One su plaćene za to. A ni ti nisi ovdje na odmoru i u provodu. Nevolja te je na to natjerala. Samo se ti opusti - nastavio sam sa objašnjenjima.
- Ne mogu ja to. Sramota je. Gdje ću to? Kako ću to? - na licu mu se ogledalo koliko mu je ta pomisao bila "stravična".
- Gledaj ovako. Lezi, okreni se prema zidu. Ja ću te pokriti dekom. Sestre će te očistiti; nije to ništa neobično i nenormalno, to se ovdje stalno dešava.

Nastavili smo se ubjeđivati još desetak minuta dok nije popustio. Vjerovatno više i nije mogao izdržati. Ne znam da li je konačno zaspao nakon što se "olakšao", ali je ostao ležati potpuno miran. Vratio sam se u svoj krevet i još dugo nisam mogao spavati. "Vrtio" sam po glavi sve te događaje. Potreslo me je to što je Plišani medo doživio: da čovjek u punoj snazi ne bude u mogućnosti otići ni do toaleta; da bude prinuđen vršiti nuždu kao mala beba. Eto šta ti je život. Danas voziš traktor, sutra ležiš bespomoćan, umotan u pelenu. Kako li se Medo osjećao kad se probudio u bolnici bez predstave o tome gdje se nalazi i šta mu se dogodilo? Mora biti da mu je sve izgledalo kao noćna mora. Nije čudo što je trgao kablove od infuzije; sigurno su mu izgledali kao nešto čime je vezan, sputan; samo je pokušavao da se oslobodi situacije u kojoj se zadesio kao u "Zoni sumraka". I da niko ne od bolničkog osoblja bar nije provirio u sobu cijelu noć?! Što se njih tiče, Plišani Medo je mogao ispasti iz kreveta i do jutra ostati na podu; a svojski se trudio.

Nisam ni primjetio kad sam zaspao. Do jutra sam uspio "ugrabiti" samo sat-dva sna, a onda je tišinu zamijenila jutarnja bolnička trka. Pacijenti su počeli kolati po hodnicima i sobama, a osoblje je počelo dijeliti jutarnje terapije i pripremati odjeljenje za jutarnju vizitu. Primjetio sam da Plišani medo i dalje leži u svom krevetu i da mu samo oči vire ispod pokrivača; pogledom je tražio mene - nikog drugog nije znao u bolnici. Kad je vidio da sam se probudio, blagi osmijeh mu se pojavio na licu. Ustao sam i prišao njegovom krevetu:

- Eto, vidiš? Rekoh ti ja da će brzo jutro, sad će doći i ljekari u vizitu, a možda će ti čak doći i neko tvoj da vidi kako si - rekoh Medi, a on je i dalje zahvalno gledao prema meni.
- Momak, šteta što ti nisi ljekar ili što bar nisi bolničar. Ti baš znaš kako treba s bolesnicima. Takvih ljudi nama treba - bio je to Brkin glas, glas cimera kojeg sam zatekao u sobi 309 kad sam došao.
- Žalosno je to što oni nama, pacijentima prepuste da se brinemo jedni o drugima. Tako je, izgleda, najlakše - odgovorih Brki frustrirano.
- Neka, neka. Dobro je pa imamo i ovo. Šta bismo da nije ove bolnice? Kakva je god, dobro nam dođe kad zatreba - reče Brko.

Priznadoh sebi da u Brkinim riječima ima mnogo istine. Možemo mi štošta očekivati, ali, kao što sam se hiljadu puta uvjerio, život nije film. Moramo biti zadovoljni onim što imamo. U životu moramo biti zadovoljni sitnicama jer, ako su nam očekivanja velika, život ćemo provesti uglavnom hronično razočarani. Moramo biti zadovoljni kad imamo koricu hljeba i stalno se podsjećati da je bilo trenutaka kad smo ga bili željni. Čak i ako smo uvijek bili siti, moramo biti svjesni da se nikad ne zna šta je sljedeće što nam život priprema i da sljedeći obrok vrlo lako može izostati. Pa i ova bolnica! Kakva je, takva je, bolje nemamo - kad nam zatreba, odlična je, najbolja na svijetu.

Dođe i vizita i ljekar mi saopšti da idem kući:

- Hajde, ustanite samo da vidim kako hodate.
- Doktore, ja sam ovdje zbog vida.
- Aha, dobro, onda. Zažmirite na lijevo oko i recite mi koliko prstiju pokazujem u zraku.
- Ne vidim ni Vas, doktore, a još manje koliko prstiju pokazujete.
- Dobro, napisaću Vam injekcije koje ćete primati u svom Domu zdravlja. Počnite spremati svoje stvari - reče dok je zapisivao nešto u moje bolničke papire.

Ekspresno sam se spremio za odlazak iz bolnice, a zatim sam napravio jedan krug po sobama i pozdravio se sa ljudima koje sam upoznao. Jedna sedmica je dovoljna da se u bolnici sa ljudima uspostavi veza za koju bi, u običnim uslovima, bili potrebni mjeseci, možda čak i godine. Nakon što sam se ispozdravljao i poželio brz oporavak onima koji ostaju, vratio sam se u sobu 309 da uzmem svoje stvari. Brko mi je zaželio svu sreću u životu, a Medi su ukućani došli u posjetu. Namignuo sam mu:

- Jesam li ti rekao da će ti neko doći? - osmijehom mi je odgovorio i zahvalio što mu nisam slagao.
- Ljudi, čuvajte se i ozdravite brzo - rekao sam, sa torbom u ruci, na vratima sobe 309 i otišao.

* * *

Kako to uvijek biva u ljubavi, poslije početne zaslijepljenosti i ja sam za nekoliko mjeseci progledao. Ne baš kao što sam vidio ranije, ali, vjerovatno, poslije takve strastvene veze, niko stvari više ne vidi na isti način. Čini se da se gospođica M.S. pomirila  s tim. Zasad bar ne pokazuje drugačije. Vidjećemo šta je sljedeće što mi priprema. Vidjećemo koji je njen sljedeći potez. Ipak su ovo tek počeci ozbiljne i dugotrajne veze. Suđeno nam je da budemo jedno s drugim. Razvod nije opcija. A kad bolje razmislim - kakva god da je, moja je.

Stariji postovi

Budan u snovima vs. sanjar na javi
<< 11/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930

White rabbit


One pill makes you larger
And one pill makes you small
And the ones that mother gives you
Don't do anything at all
Go ask Alice
When she's ten feet tall

And if you go chasing rabbits
And you know you're going to fall
Tell 'em a hookah smoking caterpillar
Has given you the call
Recall Alice
When she was just small

When men on the chessboard
Get up and tell you where to go
And you've just had some kind of mushroom
And your mind is moving slow
Go ask Alice
I think she'll know

When logic and proportion
Have fallen sloppy dead
And the White Knight is talking backwards
And the Red Queen's "off with her head!"
Remember what the dormouse said;
"FEED YOUR HEAD"

People are strange


People are strange when you're a stranger
Faces look ugly when you're alone
Women seem wicked when you're unwanted
Streets are uneven when you're down
When you're strange
Faces come out of the rain
When you're strange
No one remembers your name
When you're strange x3
People are strange when you're a stranger
Faces look ugly when you're alone
Women seem wicked when you're unwanted
Streets are uneven when you're down
When you're strange
Faces come out of the rain
When you're strange
No one remembers your name
When you're strange x3
When you're strange
Faces come out of the rain
When you're strange
No one remembers your name
When you're strange x3

Bolesničke sobe

Preporučujem (ako mene pitate)

# Bačenih pogleda (u prazno)
137841