13.04.2018.

Baksuzluk

Lako ću pregurati petak trinaesti. Šta ću za subotu četrnaestog?

05.04.2018.

Pesimizam je način života

Zašto ne biti pesimista? Zar je to toliko loše? Ne prođe malo, a neko me okarakteriše kao pesimistu i počne mi „tupiti“ kako to nije dobro za mene i sve što radim.

Kao prvo, kao i svaki pesimista, ne mislim da sam pesimist, nego za sebe smatram da sam realist – da stvari vidim kakvim zaista jesu. Rodimo se i umremo. U međuvremenu se „patimo“ u napaćenom društvu, u napaćenom svijetu, s povremenim, kratkotrajnim pauzama u patnji, koje zovemo životom. Zašto bih se nazivao pesimistom? Mislim da samo dovoljno kritički razmišljam o realnosti. Mislim da samo imam dovoljno skepticizma u sebi, pa ne mašem repom kad mi se kaže da to uradim. Ako je to pesimizam, onda mi je drago što sam pesimist.

Razmišjam da bi svijet bio mnogo bolji bez toliko optimizma i optimista. Da je optimizam rješenje, mogli bismo svi sjesti u park pod neko drvo, uhvatiti se za ruke i reći da će sve biti u redu. Ali neće, to tako ne funkcioniše i to svi znamo. Šta možemo umjesto toga? Pa, ništa. Kakav bih ja bio pesimista kada bih mislio da postoji način?

 


29.05.2017.

Matura

Posljednjih dana u mojoj kući su aktuelne pripreme za proslavu mature. Da, kada sam počeo pisati ovaj blog imao sam trideset godina, a sad, već pripremam kćerku za "život". Ali, u ovom postu ne želim da kukam za prošlim vremenima, nego samo da se prisjetim nekih lijepih trenutaka.

Godina je 1995, rat još uvijek traje, a ja sam maturant. Tetka iz Njemačke mi je poslala 100 njemačkih maraka da sebi kupim odijelo za proslavu. Bože, zna li ona šta se ovdje dešava? Zna li ona da mi je matura nakraj pameti? Zna li ona koliko je para sto maraka? Možda je istina ono što pričaju da s markama u Njemačkoj ne znaju šta će. Naravno da sam odlučio da se ta lova investira u neku nebitnu stvar kao što je preživljavanje, radije nego u kupovinu odijela. To sam saopštio svojim ukućanima, ali oni ni da čuju. Ponosni su to roditelji - odijelo i Bog. Ne postaje njihov sin "čovjek" svaki dan. Nakon nekoliko dana rasprava nađemo kompromis (mi u Bosni smo izmislili kompromis) i "padne" odluka da ja sebi kupim original "Levis 501" farmerke. S tim sam se, nekako, pomirio. Leviske mi bar nisu izgledale tako loša investicija kao odijelo. Jeste, trebalo je putovati do velikog grada, malo staviti i glavu u torbu, ali za osamnaestogodišnaka to nisu prevelike brige. I, tako, krenem ja na put.

U autobusu se sretnem sa još tri drugarice iz razreda; i one su krenule na put iz istog razloga; matursko veče se galopom približavalo. Odemo nas četvero i autobus u veliki grad i sve je proteklo u najboljem redu: ja sam kupio leviske (u konzervi; 70 maraka, čak mi je ostalo 30 maraka viška i to sam smatrao velikim uspjehom), ostatak družine je kupio lijepe haljine i još poneke sitnice, te smo se vratili do autobusa na vrijeme za povratak. E, tu počinju problemi. Tek što smo odmali nekoliko kilometara - puče nam guma. Čekali smo nekoliko sati na otvorenom putu dok vozač nije uspio pronaći prevoz za sebe i za gumu, otići do majstora kojeg je, takođe, trebalo pronaći i vratiti se do autobusa.

Putovali smo pedesetak kilometara kad je "puklo" nešto na jednom od amortizera, pa nismo mogli nastaviti put. Imali smo sreće jer se to dogodio u gradu koji se nalazio između polazišta i odredišta. I ovaj put smo čekali nekoliko sati, ali smo barem bili u "civilizaciji". Kvar je otklonjen i nastavili smo dalje. Noć je već počela da pada i mnogo smo kasnili.

Dvadesetak milometara dalje i... opet isti problem sa amortizerom. Nakon kratkog vijećanja donesena je odluka da nema povratka nazad, nego da krenemo naprijed. Jedini problem je bio što nam je brzina bila ograničena na 5-10 kilometara na sat i to što je put vodio kroz šume u kojima su postavljane zasjede i za koje nikad nisi znao ko ih trenutno kontroliše. Ali, hajde - što se kaže: bar smo se kotrljali i to sa leviskama u konzervi.

Put se otegao - nikad stići. Zbog silnih kvarova, zastoja, čekanja i opasnosti, svi u autobusu smo se osjećali kao da smo dio jedne velike porodice. Negdje oko ponoći i svi razgovori su polao zamrli, a onda se dogodilo to što je vrijedno opisivanja. Moja plavokosa školska drugarica, koja je sjedila na sjedištu do mog, je od umora zaspala. Nekoliko minuta poslije je spustila svoju glavu i naslonila je na moje rame. Paf, to je za mene bio kompliment kakav nikad prije i poslije nisao dobio. Ona je blaženo spavala, iako smo bili okruženi zlokobnom šumom ispunjenom nebrojenim opasnostima. Ja sam bio velik kao planinski masiv, a ona je bila tako sitna, nježna, krhka, u snu ranjiva. Pokušavao sam da osmotrim da li još neko od putnika primjećuje situaciju. Ovi koji su mi bili u vidokrugu ništa nisu primjećivali, a ja sam se plašio da se osvrnem i da pogledam iza sebe, jer bih je mogao probuditi. Njeni plavi uvojci su bili prelijepi i ja sam uživao u svakoj sekundi tog truckanja. Osjećao sam se svemoćno. Bio sam u stanju da poletim, da dahom zaledim rijeku i da pogledom istopim litice. Nisu mi bili bitni ni truckanje, ni amortizeri, ni šuma sa mitraljezima... ništa mi nije bilo bitno. Svega se sjećam kristalno jasno, a prošle su dvadeset i dvije godine.

Naše putovanje se, očigledno, završilo na najbolji način, ali ja ne znam detalje. Sve sam to potisnuo kako bih mogao zapamtiti bitnije stvari. Znam da smo stigli, da smo proslavili maturu (ne baš kao u filmovima, bar ne onim sladunjavim), da je rat završen neoliko mjeseci poslije i znam da sad spremam svoju bebu za maturu. I srećan sam što ona ne mora putovati kroz šume, što ona ne mora slušati zvukove eksplozija, što ne mora živjeti okružena strašnim životnim sudbinama. Srećan sam što je imam i nadam se da nikad neće osjetiti ukus rata. Zahvalan sam joj što je postala takva kakva jeste. Što je prihvatila sve vrijednosti koje sam joj prenosio. Zahvalan sam joj što voli sve ljude i sve životinje i što shvata koliko je život vrijedan.

22.12.2016.

Vile me nosaju

Koliko dugo će me još vile nosati? Toliko puta sam bio na ivici ambisa a, baš kad pomislim da sam došao do kraja, nešto me povuče za rukav i ne da mi da se strovalim, drži me na bezbjednoj udaljenosti. Kad-tad će se i moja sreća umoriti i reći mi: "Dosta mi je više! Nisam ti ja staratelj"

Ne, nisam nezahvalan. Samo, ako me svaki put čupa, zašto to mora biti tako dramatično. Zašto uvijek čeka posljednji trenutak? Želi mi održati lekciju? Pa, sve sam naučio što je imalo da se nauči. A i nisam više dijete; ne treba mi nekakvo životno iskusto. Na putu koji mi je preostao nema još mnogo stvari koje mogu uraditi. Kasno je za velika djela. Možda se samo poigrava sa mnom, kao mačka s mišom, pa me pušta da odmaglim kad vidi da sam se predao. Možda joj je dosadno pa uživa da me muči; možda je sadista?

I sad bih trebao reći hvala? Možda bih i rekao, ali plašim se, zvučaće ironično i neiskreno. Kako reći nešto tonom osjećanja koje ne osjećam? To bi mi izgledalo kao povlačenje i podvijanje repa pred autoritetom (Volim pse, ali od njih ne treba učiti o ljubavi). Zašto me sreća uopšte pušta da osjetim: "Ovaj put je gotovo", pa me onda čupa. Kao da mi govori da je svemoćna i da me iz svega može izvući. E, pa, izvinite, to mi je licemjerno.

Lažem, nezahvalan sam i dobro se zbog toga osjećam. Jebi se ti srećo i nisi neka. Baš meni takva dopade? Jesi, priznajem ti, dosta puta si me spasila, ali šta je sa onim situacijama kad si mi mogla pomoći jednom-zauvijek? A, šta ćemo s tim. Sad sam mogao držati svoju pravu ljubav u naručju! Šta sad kažeš. Pričaj glasnije, ne čujem te. Što šapućeš? Za sreću se treba boriti? Ma, nemoj! A ko mi smješta sve te situacije? Ja sam uvijek kriv? Zvučiš kao moja žena. E, slušaj me sad, ako njoj ne smijem, sad ću tebi reći. Jebi se ti polako i odjebi od mene! Ništa mi više ne pričaj. S nama je gotovo!

30.10.2016.

Tražim pomilovanje

Tražim pomilovanje,
ovdje, pred svima.
Molim za oprost grijehova naših;
molim za duše onih što pate,
što samo traže pogled
i riječ,
i koricu hljeba, možda
i ništa više,
a daju toplinu i ljubav,
daju suštinu,
daju i ne otimaju.

Tražim pomilovanje,
od vas, preklinjem,
molim, ponizno;
do zemlje se klanjam.

Tražim pomilovanje,
za svijet cijeli,
za svijet pali.


Stariji postovi

Budan u snovima vs. sanjar na javi
<< 04/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930

White rabbit


One pill makes you larger
And one pill makes you small
And the ones that mother gives you
Don't do anything at all
Go ask Alice
When she's ten feet tall

And if you go chasing rabbits
And you know you're going to fall
Tell 'em a hookah smoking caterpillar
Has given you the call
Recall Alice
When she was just small

When men on the chessboard
Get up and tell you where to go
And you've just had some kind of mushroom
And your mind is moving slow
Go ask Alice
I think she'll know

When logic and proportion
Have fallen sloppy dead
And the White Knight is talking backwards
And the Red Queen's "off with her head!"
Remember what the dormouse said;
"FEED YOUR HEAD"

People are strange


People are strange when you're a stranger
Faces look ugly when you're alone
Women seem wicked when you're unwanted
Streets are uneven when you're down
When you're strange
Faces come out of the rain
When you're strange
No one remembers your name
When you're strange x3
People are strange when you're a stranger
Faces look ugly when you're alone
Women seem wicked when you're unwanted
Streets are uneven when you're down
When you're strange
Faces come out of the rain
When you're strange
No one remembers your name
When you're strange x3
When you're strange
Faces come out of the rain
When you're strange
No one remembers your name
When you're strange x3

Preporučujem (ako mene pitate)

# Bačenih pogleda (u prazno)
124234